Graditeljima novog društva se žurilo. Trebalo je što prije ukloniti ne samo crkvu, nego i svećenika. Zato je u noći između 28. i 29. kolovoza 1953. godine napadnut župni stan na Gračacu. Napad je organizirao personalni referent Građevinskog preduzeća Put Simo Filipović, rodom iz Sarajevskog polja. Pomagali su mu Vlado Blagojević iz Foče i srbijanac Miroljub Davidović, te Ibro Blečić s Borovnice i Bajro Motika iz Škrobućana, te još pet do šest radnika.
Simo je 12. kolovoza bio u Prozoru i kad je sišao na Jasen, gdje je radio, odredio je s drugovima srušiti crkvu na Gračacu i na njezinom mjestu napraviti igralište. Zakazali su miting pred crkvom za nedjelju 30. kolovoza 1953. godine. Stvoren je scenarij: narod se ne smije pustiti u crkvu, a kad župnik iziđe iz crkve, polit će ga kantom izmeta, strpati na kamion i “otjerati govno”. Tako je glasio zaključak.
Fra Bono je 28. kolovoza obaviješten da će biti napadnut i ako ne pobjegne da će na crkvi i župnoj kući u nedjelju 30. svibnja sve biti polupano. Fra Bono je najprije otplakao u svojoj sobi, a onda se spremao otići pješke u Prozor tražiti zaštitu vlasti. Nije uspio otići jer se ubrzo pojavila četvorka aktivista: Simo, Vlado, Ibro i Bajro s pet‑šest mladića, tražeći od fra Bone da napusti Gračac.
Fra Bono je odgovorio izazivačima da je već saznao za njihov plan, ali budući da njegovi župljani hoće da ostane među njima, radit će onako kako mu je njegovo starješinstvo naredilo – ostat će sa svojim narodom. Zato je najbolje neka se oni raziđu u miru dok on nije pozvao industrijsku policiju. Župnik nije ni slutio da je Simo naredio policiji da bude uz napadače. Kad je narod čuo da se nešto događa, počeli su se skupljati radnici iz naših župa Gračaca, Prozora i Šćita koji su radili na izgradnji brane i puta namjeravajući “protjerat kroz šake” drske izazivače. Fra Bono ih je upozorio da ne bi bilo “katolički” okrutno postupati s ljudima nego da se lijepo u miru raziđu. Simi je rekao kako bi morao biti pametan i vidjeti da je svijet uzbuđen pa je bolje da se što prije makne.
Simo i drugovi bili su odveć uvjereni u snagu svoje grupe pa je bačen poneki kamen na kuću, našto fra Bono poviče Simi:
– Bježi, brate, vidiš da ćeš stradati!
Uto je navalio razjareni i uvrijeđeni narod namjeravajući isprebijati napadače. Fra Bono je zaštitio Simu, dok su njegovi pomoćnici potražili pomoć policije u gostionici, a neki su se u mraku posakrivali. Neki su se radnici povukli na spavanje, ali je jedna skupina, oko tridesetak ljudi ostala, skrivena da čuva crkvu i župnu kuću. Tek na fra Bonino insistiranje povukli su se i ovi radnici, a ostala su samo četvorica: Mato Šućurović, Mijo Selak, Anto Galić i Jozo Ćurdo. Oni su otišli spavati na sijeno u župnoj staji gdje je redovito noćivao Franjo Radišić iz Hercegovine, koji je imao lovačku pušku.
Oko 23 sata opali vojnička puška, što je bio znak za Simu i drugove da počnu razbijati prozore na crkvi i župnom stanu. Vrisnula je župnikova kućna pomoćnica i djevojčica, fra Bonina bratana, što je bio znak za one koji su spavali na sijenu da treba pojuriti u pomoć. Na njih je bacano kamenje, ali su oni poletjeli na napadače. Hitac iz lovačke puše Franje Radišića upozorio je napadače da i drugi imaju pušku pa su drugovi udarili u bijeg. Zaostao je jedino neki Mato Dodik iz Imotskog koga su branitelji uhvatili za vrat. Spasio ga je fra Bono povikom:
– Pustite moga Matu!
Napadači su pobjegli i ostavili krš iza sebe: 31 razbijeno staklo na crkvi, sjekirom razvaljen jedan prozorski okvir, a drugi oštećen, probodena je jedna slika u crkvi i nabacano kamenje. Na župnoj kući razbijeno je 12 stakala, ali je vrlo znakovito da su dobro sačuvana sva stakla na onom dijelu kuće gdje je bio općinski ured. Prevrnute su i razlupane dvije košnice župnikovih pčela i polomljeno mnogo taraba u općem metežu. Važno je ipak naglasiti da tijekom ovih nereda nijedan gračački župljanin, niti ijedan ramski katolik nije sudjelovao u ovom napadu na crkvu i župnika.
Narod je bio vrlo razjaren i uvrijeđen, a radnici jednostavno više nisu htjeli raditi u poduzeću. Fra Bono je otišao 29. kolovoza u Prozor prosvjedovati kod predsjednika kotara Franje Jeličića, šefa Unutrašnjeg odsjeka Murata Gorančića, šefa UDB‑e Miće i sekretara komiteta Ahmeta Hadžića.
Kad se 30. kolovoza okupio puk na nedjeljnu misu, čulo se mrmljanje u crkvi. Fra Bono je održao najkraću propovijed:
– Neka se nitko nikomu ne osvećuje! Katolik mora biti tako velik, da sve zna oprostiti. Ovo neka bude sva moja današnja propovijed.
Župnik fra Bono nastojao je smiriti narod, nije mu dopustio da se sveti izgrednicima.
Konačno, 3. rujna održana je konferencija na Jasenu, došli su kamionima radnici koji su radili na izgradnji brane i puta, došli su predstavnici vlasti iz Prozora, a iz Sarajeva je stigao Ivo Jerkić, koji je u privatnom razgovoru rekao župniku da su ovim izgredima neki aktivisti “učinili medvjeđu uslugu” državi.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
