Nedjelja je, vrijeme mekano, prožeto blagom južinom sa laganim povjetarcem ko stvoreno za planinarenje ili šetnju. Nakon sinoćnje proslave 20. godina PD „Orlova stina“  trebalo je danas to nekako i obilježiti usponom na jedan od mnogih vrhova tomislavgradskih planina. Kako se mnogi planinari odlučiše za nešto teže uspone u odnosu na mene, krenuše u nekoliko pravaca da osvoje mitsku Vran planinu u odnosu na moje poljsku šetnju po „spaljenoj zemlji“. Kako je polje gorilo  prije nekoliko dana svakodnevno još se osjeća miris paljevine, izgorjele  suhe trave i nekog raslinja.  Sreća što su poljski kolovozi ostali netaknuti pa se šetnja mogla ostvariti uobičajenim pravcem.  Sve je izgorjelo i stvoreno u pepeo a prostor u sivilo. Izgleda tužno i sablasno. Ničeg nema. Donedavni sokoli i jata vrapčića koji su krstarili ovim prostorima mogli su se  vidjeti kao čuče na obližnjim granama. Ovu nedjelju nismo vidjelo niti jednu pticu niti životinju.

       I kad sam pomislio da se nema što više zapaliti u daljini iza Gvozda vidi se visoki stupovi dima kako gori nisko raslinje a u večernjim satima planulo je Duvanjsko polje, u neposrednoj blizini Ćaverovog stana.

        Kao izgleda „Ognjena zemlja“ spaljena do temelja vidljivo je u albumu kojeg sam snimio tijekom dana. Nadam se da će    nekim vinovnicima ovih događanja doći u glavu da spaljivanje trave i raslinja nije rješenje. Vrijeme je da se počnu provoditi zakonom predviđene mjere za sve veći broj piromana koji u zadnje vrijeme krstare poljem.