Jutrošnje moje šetnje kroz polje, prije nego je granulo sunce, na pola puta prema Bukovici,  prekinulo je iznenadni susret sa vukom.  Dok sam žurnim korakom gazio po makadamskom  putu kroz polje,  nedaleko od mene, skoro paralelno, trčkarao je veliki odrasli vuk, koji zbog laganog vjetra i suhe trave koja je šuškala pod njegovim nogama, nije osjetio moju nenadanu prisutnost.  Imao sam osjećaj da je bio u dubokom razmišljanju, gdje jutros rano na doručak,  kod Ljubana ili nekog drugog farmera. U toj njegovoj zaokupljenosti imao sam vremena nekoliko puta fotografirati ga kako slobodno trčkara Duvanjskim poljem.  I dok sam ga fotografirao, sav ukopan u stavu mirno da ne bi pokvario priliku susreta, kroz glavu mi prostruji rečenica koju je izrekao moj susjed Jokara, mojoj ženi prije godinu dana. „Zašto puštaš muža sama u polje, mogao bi ga izist vuk, bio bi mu taman oblizak“.   Kakve sam sriće možda se i to dogodi, bio je ovo moj drugi bliski susret s vukom. Hoću li imati treću sreću, vidjet ćemo a Jokara možda postane prorok.

      Na moj povik, vuk je nekontrolirano odskočio pa se nakon trka od pedesetak metara okrenuo na trenutak prema meni i kad je vidio da mu ne prijeti nikakva opasnost nastavio ko sumanut trčati niz polje prema Crvanicama.