prosinac 2018. Jutros je Duvanjsko polje i brda koja ga okružuju osvanulo u bjelini prvog ovo jesenskog snijega. Zima koja na ovim prostorima traje veoma dugo najavila je svoj dolazak. U prošlim vremenima vrijedni poljoprivrednici znali su na večernjim sijelima, kada im duge večernje zimske sate nisu ispunjavali TV programi nego zajednička okupljanja na sijelima su razgovarali o uspješno odrađenim poslovima priprema za dugu zimu. Osim price o žitu u ambarima duvanjski rečeno oknima i sijena i slame u štalama duvanjski pojatama bilo je važno koliko je i drva pripremljeno za zimu. Pripremiti dovoljno drva za ogrjev i nije bilo jednostavno osobito za sela koja su udaljenija od šume. Za pripremu drva za ogrjev organizirane su akcije uzajamne pomoći. Trebalo je okupiti susjede i prijatelji vješte u radu u šumi sa sjekirom i sječom drva. U mom kraju te akcije zvali su REMAT. Pred svanuće u jesen kad s drveća opadne list kod onog koji organizira akciju okupljali bi se susjedi i poznanici s oštrim sjekirama i osamarenim konjima i u svanuće poslije zajedničkog doručka krenulo bi se u šumu u remat. Nekada bi se u šumi ostajalo i više dana. Drva bi dnevno na konjima bila dopremana na posebne lagere gdje su drva slagana u kamere zvane drvarice. S tog mjesta kada bi drva nakon određenog vremena bila već nešto prosušena i lakša bilo ih je jednostavnije na konjima dopremiti kući do potrošača. Bio je to naporan i težak posao Vremena su se mijenjala s njima i mogućnosti i običajima. Tako su u uporabu prije uporabe traktora drva iz šume dopremana konjskim kolima. Bio je to i opasan posao u planinskim bespućima ili lošim putovima kola bi se mogla prevrnuti nekad i s tragičnim posljedicama za one koji su umorni vraćajući se iz sječe drva sjedili na kolima natovarenim bukovim drvima. Nakon egzodusa kada su Duvnjaci krenuli u bijeli svijet u pečalbu trbuhom za kruhom u iseljenom kraju okolnosti su se promijenile. Vise nije bilo remata i konjskih kola ni zapreka pa i traktori ostadoše neiskorišteni u garažama ili ih vlasnici prodaše. Zemlja zaraste u korov. Financijske mogućnosti vrijednih Duvnjaka postadoše značajne. Snabdijevanje drvima za ogrjev preuzeše pojedinci i poduzetnici iz Bosne. Jedna anegdota ipak ostade. Kada su jednog Imoćanina koji se oženio i živio u Tomislavgradu njegovi Imoćani pitali što ima nova u Duvnu. On im je odgovorio " Ma ništa pusti uvijek isto, Duvnjaci ti četiri mjeseca cijepaju i slažu drva a osam mjeseci ih lože".
