Današnje planinarenje  po Smiljevači ili kako je zovemo „Seonička planina“ zapazio sam veliki broj suhozida kojim su bili  ograđeni posjedi   i razrušenih  zidina bivših stambenih objekata.  Fotografirajući razne oblike suhozida koji vrludaju Smiljevačom  prisjećam se na tako davnih  vremena na koji način su se gradili ovi danas porušeni suhozidi i koja im je bila  važnost. Umijeće građenja suhozida i suhozidnih građevina, kao najstarija tehnika građenja kamenom, tradicijska je baština mediteranskog prostora još od davnih vremena. Snalažljive graditeljske ruke marljivih seončana koji su vadili  kamenje raznih oblika iz zemlje i ulažući golemi, teško shvatljivi trud, slagali kamen jedan na drugi stvarajući suhozidne ograde po padinama planine,  koji su predstavljali ne samo granice posjeda, već su to bile prepreka domaćim životinjama da odlutaju, ali i zaštita od divljih životinja i drugih uljeza. Tehnika građenja suhozida postala je temelj građenja naših tradicijskih građevina, od staja, poljskih kućica, torova, do kasnijih značajnijih gospodarskih i stambenih objekata građenih bez vezivnog materijala. Jednostruki samostojeći zidovi, sastavljeni od jednog vertikalnog niza kamenja, ne prelaze širinu od 30 cm. Njihovo građenje je bilo zahtjevno zbog potrebe za oblikovanim kamenjem koji dobro „sjedaju“ jedan na drugoga. Usprkos čvrstoći koju imaju, takvi se zidovi češće trebalo svake godine popravljati.  Danas ovi porušeni suhozidi ocrtavaju posjedovne granice i oslikavajući malu čipku Smiljevače ukazujući na nekad veliki trud seončana.