U popodnevnim satima na dan Svih svetih po sunčanom i toplom vremenom, nas trojica kumova, zaputismo se na Ornicu i Smiljevaču makadamskim putem iznad Omolja. Cilj nam je obići pojedina mjesta za koje nas veže djetinjstvo. Prvo zastajemo na Podima, na kojima smo imali stadion, na kojemu se u to vrijeme na „veliko“ daleko od očiju roditelja igrao kvalitetan nogomet.  Sve zaraslo u travu iz koje još uvijek proviruju pojedine stijene koje su ga omeđivale. Puno je tu uspomena i sjete o kojima Zdravko sa sjetom priča. Da, bilo je to prije 40 i više godina.  Zbog kratkoće vremena odlazimo uz Debeli vrat do Ornice.  Borova šuma, koja je zasađena prije nekoliko godina, izrasla je u pravi gaj. Visoki gusti borovi odolijevaju oštroj zimi i sušnom ljetu. Nas trojica sa obližnjih krša promatramo Duvanjsko polje i Orlov kuk dok lagani povjetarac pojačava i postaje sve hladnije. Obiđosmo mi sva poznata mjesta na Ornici da bi nas put odveo dalje na sam vrh Smiljevače. Sa vrha puca pogled na sve strane.  Vran, Čvrsnica, Rakitno pa dalje prema Midenoj i Grabovici koje postaju sve nazubljenije od netom postavljenih vjetro-turbina.

Zažarilo se nebo crvenom purpurnom bojom koju pojačava hladnoća dok sunce polagano zalazi za Midenu. Da, ostvarila mi se želja, zadovoljno govori Zdravko, jer dosadi Zagreb,  kraj te nekako privlači. Imat ću što našima u Zagrebu pričati na prvom okupljanju na igri balota, zaključi Zdravko.

Večer postaje sve mračnija i hladnija a mi laganini prema Omolju na partiju bele, ovog puta kod Blage.