Godišnji odmori su pri kraju. Za one, koji su kako se to današnjim rječnikom kaže, „radili na sebi“ biti će zadovoljni svojim tjelesnim izgledom a drugi će sa mrštenjem gledati u brojčanik vage koji je debelo narastao. E, kako bi taj turbo banket prekinuli i malo poradili na sebi moja ekipa se odluči za planinarenje. Upravo zbog navedenog nismo mogli ostvariti dogovoreni uspon na Hajdučka vrata na Čvrsnici kako smo to po odavna planirali, već smo se zadovoljili izlaskom na obližnje staze Orlov kuka. Iako kolovosko sunce jače grije od Ilinštaka nije smetalo našoj nakani niti odlučnosti da stazom koja vodi Krivim putem preko Stare lokve i dalje prema Seoničkoj planini ostvarimo zacrtani plan. Nakon polaska i prvog zastajkivanja na Gradini ženski dio ekipe (dvi Ive, Pešina i Milanova) raspričaše se o svojim djevojačkim danima i tadašnjem pastirskom životu kuda su progonile i čuvale ovce. Kako takva priča uvijek povuče neku želju, promijenismo dogovoreni obilazak i uskladismo ga prema njihovim željama, pa ćemo umjesto u Seoničku planinu otići u Kosovac i dalje na Orlov kuk. Zapravo, ovo je bio Ivi (Pešinoj) prvi dolazak na Staru lokvu više od pedeset godina, kada je početkom sedamdesetih otišla u daleku Australiju. Nama muškima je bilo svejedno, jer mi često ovuda planinarimo, dok kod njih dviju izaziva posebnu sjetu. Svako malo imenjakinje zastajkuju da bi svojim jakim i prodornim glasom pastirski podukivale čiji eho odzvanja duboko niz udolina i draga ove netaknute prirode i koji nakratko uskovitla zamrlu tišinu.
Nakon lagane okrijepe kod Stare lokve, da povratimo dušu, krenusmo blagom kosom prema Boždrovcu pri čemu nas lagani vjetar razgaljuje na ovoj Božjoj vrevi. Kratkim zastajkivanjem i osvrtom prema Duvanjskom polju koji nam polagano izmiče Iva (Milanova) još jednom poduknu, onako iz sve duše a nekoliko preplašenih srna svojim hitrim trkom prijeđoše na drugu stranu drage prema Ornici, uz veliko naše iznenađenje pri čemu plijeniše našu pozornost. U ovom području tišine i obilja hrane ova plemenita divljač nađe svoje utočište, pitanje je lovačke časti za njen opstanak.
Ovaj događaj nakratko promjeni temu našeg razgovora dok se mi lagano uspinjemo kosom prema Boždrovcu. Šumarci polagano prekrivaju goleti a prijašnji putevi i puteljci zarastaju u šikaru tako da postaje sve neprohodnije u što smo se i sami uvjerili. Umjesto u Boždrovac zbog zaraslog puta spustimo se na vrata Kosovca. S pogledom niz kosovačku udolinu naviru uspomene. Lokve, Kavursko vrilo, Kosovska peća, Ravnice i Rupe raspliniše svekolika sjećanja i ne zna se koja se od Iva više prisjeća tog vremena.
Uz lagani razgovor spuštamo se u Kosovac. Lagani vjetar koji nas je cijelo vrijeme pratio i osvježavao nestade u ovoj zavjetrini. Pod usamljenim starim glogovim stablima, na sred Kosovca, pod kojim su se nekada ladovalo nađosmo toliko željeni hlad. Osjećamo malo umora što od žege što od hodnje na koju nismo naviknuli. Hladovalo i pričalo se dugo. Kako je po odavno prošlo podne napuštamo debelu hladovinu i za Milanom, koji nam je sad vodič, idemo prema vrhu Orlov kuka. Uz strmu kosinu nekako se brzo uspesmo do samog vrha.
Napokon, na vrhu smo Orlov kuka s kojeg puca divan pogled na Duvanjsko polje i dalje u krug prema dalekom obzorju Dalmacije i Bosne. Sad je lakše. Cilj je ostvaren a mi ćemo lagano niz planinu do mobitelom dogovorene kave i hladne pive. Dok mi napuštamo vrhove Orlov kuka iznad nas nadlijeću gospodari ovih visina sokolovi i orlovi štekavci koje struje zraka lagano uzdižu u plavetnilo nebeskog prostranstva.
Bože Radoš
