Omolje, 7.  veljače 2016. godine

Godina po godina i evo 20-ta  dođe kako se svake nedjelje kume  druže.  U svom dugogodišnjem  druženju, sastajanju i  odgoju djece  uspostavile su one neka svoja nepisana pravila. Rijetko je naći dan kad se kum nisu vidjele i kavu popile, a nedjelja je  poseban dan u njihovom životu. Taj dan ima jasna pravila.

 Za lijepa vremena  nedjelja će se iskoristi za ugodnu popodnevnu šetnju poljem  a ponekada i planinom,  zavisno o godišnjem dobu i vremenu.  Šetnja je uvijek  isplanirana i mora   se obavi prije  vremena za kavu. I to se zna. Po povratku sa šetnje dolazi  kava razgovoruša. Ono što nisu stigle ispričati za vrijeme šetnje nastave za stolom uz kavu i slatko.  

Prije nego je kuma Kristina   otišla za Njemačku, obično se kod nje kaverisalo u nedjeljno popodne.  Sada se kavica pije kod  Nade.  Što se tiče Nede,  uobičajeno je nedjeljom poslije rane mise.  Ostalim slobodnim danima je kod Nade. Jedino kada ispane nešto neplanirano, rade mobiteli.

         Tako je bilo i spomenute nedjelje. Šetalo se poljem, razgledalo, pričalo zastajkujući  svako malo.  Put ih iz polja odvede ravno kod Nade. Znaju one iz šetnji svratiti kod nekih svojih prijateljica, ako se dogovore  sa istom poslije rane mise, ovo je ipak pokatkada.    Ne može proći niti jedan dan  da se u svagdašnjim razgovorima ne spomene Kristina a ponajviše mala Franka.  Nedostaju, ne malo, nego puno, puno  više. 

         Prolaze vremena, neki običaji se gase i nestaju  a neki nastaju. Neka je samo sloge i zajedništva, a običaji bili,  kakvi bili.

Vidimo se na kavi.    

                   /Bože Radoš/