Omolje, 17 srpnja 2015. godine
Ljeto. Svom žestinom prži ilinšten sprženu Duvanjsku zemlju. Pod stopalima pršći suha trava. U polju nigdje nikoga. Svi koji su doskora nešto radili sklonili su se u hladovinu pod visoka stabla da prežive ovu paklenu vrućinu. Uz žamor promatraju polje na kojemu se povija rodno klasje žita na laganom povjetarcu. Rekli bismo, prava duvanjska ljetna idila u iščekivanju. A tamo u sred sela Lukiša kao da se tek probudio i nekako nervozno šeta zapuštenim guvnom. Zastane, podiže glavu i pogled usmjeri prema polju u pravcu Tomislavgrada. Sumaglica koja se spustila po polju u kojoj Luikiša prepozna tračak dima. Protrlja maljavom rukom oči kao da mu ništa nije jasno ili mu se pričinja. Razrogači oči i kao da htjede nešto reći. Vruć zrak još mu jače razdraži nozdrve te kihnu nekoliko puta. Napravi nekoliko nekontroliranih koraka u pravcu kuće, spazi bicikl kojeg od milja zove „Točak“. Zaskoči se na njega i jurnu niz ulicu. U kratko vrijeme bi već u polju. Još u pokretu žurno sjaši svoj točak nasloni ga na obližnji trn. Prošeta nekoliko koraka po svojoj njivi koja je uz sami poljski put skupljajući travu nogom. Pogledava uokolo prateći smjer vjetra kao jedinog pouzdanog prijatelja. Odmjerava smjer vatre i dima. Ništa njega nije zanimalo što se uokolo nalazi žito u punom klasu, već ga vodi intuicija. Sagnu se, kleče i užeže suvu travu. U kratko vrijeme suknu dim do nebesa a Lukiša sve poskakuje. Idilični dan u hladovini u trenutku se pretvori u metež a kasnije u galamu. Čuju se razgovijetni glasovi; zapalit će budala žito. I dok su se uskomešani mještani nadvikivali i nadvirivali da bolje vide što se događa, začuše se sirene vatrogasaca i policije. Vatrogasci kao na vježbi. U kratko vrijeme utrnuše vatru. Mnogima kao da je pao kamen sa srca. Oznojena baka naslonjena na obližnje drvo obrisa znojno lice i progovori lagano; Fala ti Bože.
A što je bilo sa Lukišom nije mi poznato.
Prži ilinšten ovog ljeta u Omolju, 16.07.2015. godine.
/Bože Radoš/
