Omolje, 13 ožujka 2015. godine

Nakon duljeg vremenskog odmaka ponekada se prisjetimo pojedinih događaja koja su nam obilježili život, kako ne bi  ostali zaboravljeni. Svatko ima takvih životnih priča. Ja jednu od takvih podijelit ću sa vama.   Možda bi mnogi od vas drugačije postupiti,  ja sam odabrao  način na koji sam smatrao da je ispravan kako bi ostao materijalni dokaz o vremenima u kojima smo živjeli i za čije  se iskazivanje moglo skupo platiti vlastitom kožom. Iako sam  zbog sličnih stvari početkom 80–ih osjetio kao to izgleda u kazamatima ali se nisam pokolebao. Upravo zbog toga  nisam razmišljao niti 1988 a ni 1994. godine zbog  čega čuvam ova dva skalpa kao uspomenu na olovna komunistička i srbočetnička vremena.

Kako su se naslućivale  promjene a još uvijek s oprezom razgovaralo o stvarima koje su nam smetale u Duvnu i kopale oči. Nije to bilo vrijeme dokazivanja već vrijeme prkosa.  Jedan od takvih stvari bila je i zastava SKJ-u koja se svakodnevno vijorila  na Domu kulture današnjem KIC-u. Bila je to jedina i zadnja  takva zastava koja je bila izvješena  tada u gradu. Iako visoko postavljena, bila je prenisko za moju volju da je skinem. Jednim pokušajem hvatam za koplje zastave ono se lomi i meni u rukama ostaje skalp kojeg brzo skidam s djela koplja i ubacujem je pod jaknu te pomalo ne zainteresirano šećem kroz grad, kao da se ništa nije dogodilo.  Prolazi bih često i gledao polomljeno koplje kako strši kao jedini ostatak  nestalog simbola SKJ-u.   Sutrašnja uzbuna u Miliciji, općinskom rukovodstvu SKJ-u i SDB-u, sve zbog jedne zastave. I ništa. E pa drugovi samo da znate da je kod mene pa ako vam bude potrebita za ukopa, javite, konačno završite predmet.

Drugi skalp kojeg sam skinuo i ostavi kao trajni znak da se nikada više neće niti smije dogoditi, dogodio se 1994. godine nakon ulaska postrojbi HVO-a u Kupres je  srbočetnička zastava. Što si se vijorila, vijorila,  nema više.  Nadam se  nikada više. Na Kupreškoj visoravni na trgu našeg Kupresa neće se više  vijoriti ova zastava. I srbočetnička zastava završava pod vojničkom jaknom.

Mogle su ovi skalpovi završiti na drugačiji način, da nestanu kao i njihovi ideali. Sačuvat ću ove zastave  za uspomenu,  za koje su (kako kaže pjesma) ginule budale, jer su bile i ostat će dio povijesti koja je završila u ropotarnici .  

                                                                  /Bože Radoš/