Omolje, 23 veljače 2015. godine

Ponedjeljak,  23 veljače 2015. godine, vrijeme oblačno sa malo kiše u odnosu na jučerašnji dan i noć kada je kišilo cijelo vrijeme. Jutros se prema gradu ukaza duga.   

 Zrak koji se nekoliko zadnjih  dana  nije mogao udisati, zbog velikog dima i paljevine, napokon je opran kišom i sve miriše. Nisam odmah objavio svakogodišnju pojavu paljenja dijela Duvanjskog polja, jer je to postao ritual, već sam sačekao da vidim kako će sve to završiti.        Sve je prije desetak dana započeo Lukiša pomalo paleći travu oko Ričine i svojih njiva pa sve više i dalje. Kako je ove godine polje bogato osušenom travom jadničak nije mogao stići sve jer zbog svoje naprišitosti mora opagajati grije pa mu je radijus kretanja nekako ograničen. Zasmetalo je to mnogima što to On ne radi kao uobičajeno,  pa su se mnogi vojno sposobni muškarci i muškobanjaste žene naoružani upaljačima a oni nešto rahitičniji i plinskim krenuvši na bojno drevno Duvanjsko polje na korov i suhu travu. Zadimilo je iz svih strana polja. Do neba se uzdizao dim a lagani povjetarac nosio ga pomiješan sa pepelonm ravno u  selo da se ostatak svita malo nakadi jer Pepelnica je. 

 Jedno vrijeme s balkona sam posmatrao kako se   fronta premješta sa jednog na drugi kraj polja,  dok me dim nije potjerao  u sklonište da iza prozorskih stakala nastavim i dalje gledati ne baš svakodnevnu pojavu. U predvečerja vraćaju se mrčavi ratnici povremeno se osvrćući na ljepotu crnila kojeg uresiše. Zatim vidim Lukišu kako proskače od jedne vatrena fronte do druge povezujući sve to u jednu cjelinu. Suton već pada a Lukiša ne posustaje. Duboko u noć vatrena stihija prži polje.

Sutradan je novi dan i nova borba i tako desetak dana.    Dotukli smo neprijatelja do nogu. Sve je spaljeno i sprženo. Nema niti travčice da prkosi. Ostalo je još nešto malo a to će se kada to vrijeme dozvoli. To je Lukišino, kako bi dobio unapređenje.   Sva srića nitko ne pomišlja udariti na planinu iznad sela.

Današnja kiša nije mogla sprati svu garež ali je istjerala ratnike s bojnog polja i na jedno vrijeme ohladila im glave.  

Ako Bog da vodimo se na jesen.

                                                                           /Bože Radoš/