Omolje, 12 prosinca 2014. godine

Rijetki su oni koji čuvaju običaje svoga kraja, bez obzira o čemu se radi.  Običaji koji  su se razvili ne  kao tradicija već kao potreba.  Takvu tradiciju čuvaju još oni koji vole društvo, priču uz čašicu  tek ispečene  rakije i na žaru ispečenog  polusuhog mesa. Moglo bi se ukratko reći za običaj kojeg njeguje Jokara.  On je u obitelji  druga generacija koja svake godine pravi vino (po domaći)  i peče rakiju. Tako je i ove godine pripremio „veseli  stroj“ i krenuo sa pečenjem  nadaleko poznate loze. Mora to biti po propisima – kaže Jokara,  prelistavajući prikladnu brošuru.  Na početku je  imao problema sa vjetrom jer je morao nadograđivati suluntare kao bi    manje dimilo u podrumu u kojemu je punio prvi kotao  sa dropom.

Išlo je bez problema. Dok su prve kapi, zlata vrijedne, isticale, na ražnju  se natiče polusuha pečenica. I tako cijeli dan.  Ispekao je toga dana Jokara tri kotla, zadovoljno granajući rukama. Rakije dovoljno za ovu godinu,  veselo će Jokara,  prelijevajući rakiju iz lonca u pletaru.   Loza je odlična, jer se  ove godine nije stavljalo previše  šećera.  Samo onoliko koliko je trebalo dosladiti grožđe.

I dogodine ću ja ovako, natoči čašu te nazdravi- Živjeli!

                                                                                                                                                                                                                                            /Bože Radoš/