Omolje, 12 prosinca 2014. godine

                    Još jedan ugodan sunčan dan provedoh na Blidinjskom jezeru. Priroda, ja i iskon. Dok lagano prolazimo tik uz jezero, pogled mi zasljepljuju sunčane zrake koje izmiljuju  iza  Jelenka. Svjetlucaju ledeni kristali na ledom okovanom jezeru,  poput dragulja, ukrašavajući njedra ove netaknute prirode. Gorda Čvrsnica nadvila se nad suzom ove gorske ljepotice, čuvajući je poput kapi vode na nježnom dječjem dlanu. Jezero okovano tankim prozirnim haljinom u kojemu se oslikavaju planine poput dugih raspletenih djevojačkih kosa  u zrcalu. Dok pokušavam ostati neprimjetan,  osjetih nelagodu što moj lagani korak po smrzloj zemlji narušava usnulu tišinu.  Na vrhovima prstiju, lagano i tiho do jezera, krišom od mnogih pogleda da se nečujno stopim u kristalu djevojačkog pogleda.

Sunce polagano uzmiče jugu i ostavlja nas same. Zastanem i prignem se kako bi dodirnuo razigrane zrake na ledenim kristalima.  Rukom  nježno, poput lahora,  dotaknem površinu jezera koji  mi se pucketanjem javi, remeteći mir.  Duž  jezera odjeknuše nova pucketanja  čiji eho nestaje u zagrljaju planinske idile.  Krenem,  korak po korak osjećajući se ponosnim  što mogu  udahnuti svu svježinu novog života zaboravljajući na trenutak stresnost suvremenog življenja.

Blidinje,  ja i iskon.  

                                                                                          /Bože Radoš/