Omolje, 18 studenog 2014. godine
Na dan pada Vukovara prigoda je da se sjetimo svih hrvatskih heroja koji su branili Vukovar i položili svoje živote na oltar domovine. Jedan od mnogih Duvnjaka dragovoljaca koji su branili Vukovar je i naš Omoljanin, Ivan Krajinović –Ića. Ivan je kao dragovoljac, pripadnik HOS-a, skupa sa još petoricom svojih prijatelja iz Kutine otišli braniti Vukovar.
Ivan Krajinović - Ića (Lukin) rođen je 14. listopada 1966. godine u Omolju. Obitelj mu sredinom sedamdesetih godina seli u Repušnicu kod Kutine, iz koje odlazi braniti Vukovar. Ubijen je na Ovčari kao ranjenik, 20. studenoga 1991.godine. Ekshumiran i sahranjen je na gradskom groblju u Kutini.
Donosimo nekoliko crtica iz sjećanja njegovog prijatelja i suborca o borbama u Vukovaru na položajima kojeg su herojski branili od srbočetničke armade.
'' Pionirska ulica. Igor i ja smo u jednoj katnici i čekamo napadače . Kao po običaju , u '' dogovoreno '' vrijeme, nakon artiljerijske pripreme , paljenja tenkova , kreću i pacijenti , pješadija. Kako smo već to gradivo dobro naučili , gotovo točno smo znali kad možemo na miru pripremiti se i čekati ih , pješadiju . Ekipa za oklop je dolje , raspoređena , kao i ostali naši Hosovci za također pješadiju . Počeo je fajt , i uskoro na nišanu imamo bratiju sa raznim kretenskim odjevnim predmetima na glavi, od šajkača, šubara do zelenih šljemova JNA . Nismo se dogovarali ali davali smo kako rekoh prednost kokardama i šajkačama, njih smo s užitkom skidali. I tako nakon početnog junačkog zaleta, dvojica u tom stampedu ostanu na zemlji, ostali jednostavno stanu, kao začuđeni, jedni idu na stranu a ima i idiota koji i dalje idu direkt na nas , jako pametno . Kod nas je bila važna mirnoća i procjena, a kod njih , samo da budu par sekundi na miru ili u istom pravcu , da ih možemo blagosloviti . Bilo je tu svega , a uvijek sam sa sobom imao i kalašnjikov s preklopnim kundakom da pomogne u slučaju da predugo ostanemo na istom mjestu, a bilo je i toga. Nakon djelovanja i kad smo dovoljno štete napravili te su počeli po nama dobrano pucati, silazimo već poluokruženi. Igor je prvi pretrčao cestu a meci su frcali po cesti ko blesavi, srećom, nije pogođen. Na mene je red .
Preko puta te ceste je bio moj Kutinčan Ivan Krajinović – Ićo koji nas je štitio vatrom prema neprijateljima. Krenem, dok Igor isto me štiti, a krene i jaka pucnjava i jedan metak me pogađa u lijevu nogu . Stao sam kod jednog betonskog stupa ograde , a pucnjava i dalje traje . Gledam prema Igoru i Ići misleći što sada , u klinču sam . U taj moment Ićo tromblonom puca i napravi rusvaj, točno među njih a ja koristim priliku i pretrčim cestu i dolazim k njima . Stisak Igorove ruke, Ićin pogled i njegov uzvik, '' ima ih još ''. To je bio Ićo, beskompromisan, jednostavan, učinkovit i hrabar. Rana nije bila teška , više kao okrznuće, jedno više ili manje, uglavnom, sitnica.
Snajper , moćna stvar . Dosta smo puta vidjeli prekrasan prizor neprijateljskih pješaka , što nepomičnih , što paničnih a najviše ranjenih koji su se glasno derali . Strah se svakim danom sve više išćitavao na njima, jer shvatili su d je ovdje ekipa koja se ne povlači , koja daje sve od sebe. Skupo su platili svaki napad na nas, svi smo davali maksimum , jer morali smo nadopunjavati manjak opreme , ljudi , streljiva sa hrabrošću i odlučnošću . Držali smo se kao da nas ima jako puno, tako su oni mislili, a nas je bilo sve manje. Svakim danom kako su bitke bile sve jače i žešće , tako smo i mi imali gubitaka , što mrtvih , što ranjenih . A na dolazak novih bojovnika nismo mogli računati , nije ih bilo . A prokletinje koje su nas napadale su imali svega dovoljno, a i smjenjivali su ljude, jedinice u napadima. Tako smo nailazili na kojekakve četničke grupacije. Od Belih orlova do nekog odreda Dušan silni, četnici sastavljeni od kretena iz Valjeva, Kraljeva i Čačka. JNA je često koristila mlade vojnike kao topovsko meso , naročito kao vozače tenkova , transportera , znali su ih i poslati prema nama govoreći im da su tamo njihovi . Svjesno su ih slali u smrt , misleći kako će nas pregaziti kvantitetom , masovnošću . Odvratno . Stariji četnici i vojnici JNA su znali da je teško ovuda proći , pa nisu htjeli oni riskirati , već šalju golobrade osamnastogodišnjake . Nikad neću zaboraviti jednu scenu napada na pionirsko naselje , njih oko dvadesetak . Ni danas mi nije baš jasno kako smo ih nas dvojica razrijedili , bez biranja mete jer nije bilo vremena , i zaustavili . U roku desetak minuta , što mrtvih što ranjenih , razbucali smo ih ko lisica piliće . Zaustavljeni , počeli su bjesomučno pucati prema nama , ali kako smo i za nas same bili iznenađujuće učinkoviti , povlačimo se , ili bolje narodski rečeno , bježanija . Srce mi je bilo u petama , a pete poput vjetra odnijele me na sigurno. Kasnije smo razgoračenih očiju pričali kako smo nevjerojatno dobro prošli, nanijevši im veliku štetu , a ni okrznuti nismo . Sam Bog nas je čuvao . Igor i ja . Nikad prije Vukovara se nismo vidjeli , a što smo zajedno gotovo čitavo vrijeme prolazili i preživjeli . Igor je sa 18 godina došao u Vukovar , a imali smo još mladih bojovnika , a nakon Vukovara , izašao stariji , kao i ja , kao i ostali . Bilo je s nama oženjenih i koji su djecu imali , poput Ohrana , Mladena , Spudića , Vukovća . . . Ipak su krenuli sa puškom na krajnji istok braniti Hrvatsku, svaka im čast. Dok mi iz Kutine , nas 6 , nijedan nije bio oženjen. Kako objasniti tu povezanost mene i Igora , tu sponu koja nas je i održala živim? Tri puta sam ranjen i jedno okrznuće , ali uvijek sposoban za dalje, na nogama . Igor je jednom ranjen. Svatko je tamo imao nekog poput Igora, brata po oružju. Uvijek sam mogao biti siguran da me neće ostaviti , znao sam da će se boriti do kraja ako treba , ali neće ostaviti suborca. Ne žalim za ničim, nije se moglo bez mrtvih, ranjenih , ali žalim što ih se dovoljno ne štuje, ne poštuje njihova velika žrtva, najveća. Ne priča se o njima, gotovo nitko ih ne spominje, a dali su sve, ne libeći, ne žaleći sebe.
O Krajinoviću njihovi ratni prijatelji pričaju s poštovanjem, a Damir Markuš kaže: “Ranjen je od krhotina minobacačke granate 9. studenog. 1991., a tada sam i ja ranjen. Ivan Krajinović Ićo je, teško ranjen, ostao u bolnici do pada Vukovara i ulaska neprijatelja u tu medicinski ustanovu. O njemu se neće ništa znati do otkrića i otkopavanja masovne grobnice na poljoprivrednom dobru Ovčara, nedaleko od Vukovara.“
/Bože Radoš/