Kiša pada skoro svaki dan.  Vode ima  previše. Naša ponornica Ričina teče sve dulje vremensko razdoblje što nije uobičajeno.  Ipak,  kad vam je previše kiše,  ovakvih pojava na koja moram priznati nismo naučili, naiđemo na djelić ljepote koju samo voda može priuštiti. Zaputim se po toplom i sunčanom danu na mjesta gdje huk vode izaziva moju znatiželju. Zastanem i promatram. Mjesto je to koje priča mnoge ispričane priče. Mjesto koje vonja na magarad i konje. Mjesto na kojemu još kao da odzvanjaju zvona i praporci. Mjesto gdje   ti netko uvijek pritekne u pomoć i gdje te raspoloženi mlinar dočeka naslonjen na dvarić otvorenih vrata. Mjesto gdje nikada nije bilo dosadno i gdje su se uglavnom sastajala mlađarija. Sam,  napušten mlin. Kolo više ne vrti onako snažno, tek poneki okretaj, da ostane na životu. Kotva je stavljena na dovodne kanale, koji jedva čekaju ruke snažne da ih podignu i da opet krene priča, onako veselo kao nekada dok se čekalo da se samelje zasuto žito.

Moram priznati, ovo mjesto me uvijek  oraspoloži. Dok  ovo sve vrtim po glavi i obilazim mjesto probijajući se kroz visoku travu, zaglušuje me huk vode na slapu pokraj Bojkanovića mlina.  Pokušavam izabrati najbolje mjesto za dobru fotografiju. Sumaglica vodenih kapi, što je vjetrić nosi,  kvasi me po licu. Uspijevam napraviti nekoliko slajdova prije nego me skvasi sva silina vodenog slapa što se stropoštava uz stari mlin. Huči i pjeni se Ričina snažno i jako dajući do znanja da je još uvijek ima snage pokrenuti teški mlinski kamen.  Bit će toga, dok ljubav za prošlim vremenima nadvlada ovaj globalizacijski stil života. A vodopad neka hukom doziva ispričane priče prošlih vremena da kopito konja utaba zaraslu stazu.

Još samo malo, neka me tu, da promatram slap. Slap uz Bojkanovića stari mlin.

                                                                                  /Bože Radoš/