Omolje,  10 rujna 2014. godine

            Kako je prošlo nekoliko dana od planinarskog hodočašća od Lipe do Šćita   pomalo  se sliježu dojmovi.  Još  se osjeća umor  ali se izdržalo. Ako Bog da bit će još ovakvih planinarskih hodočašća, ističe složna ekipa članova PD „Orlova stina“.   Iako imamo dosta planinarskog hoda malo smo precijenili ovu dionicu. Oni  kondicijski spremniji su s lakoćom podnijeli sve napore oni s manje kondicije imali su nešto više problema.

            Trebalo je u subotu ujutro oko 8 sati krenuti od Lipe preko Slanog doca  dalje putem Spasa do Orašca i dalje.  Idealni vremenski uvjeti za pješačenje, pa se moglo ići  jačim ritmom, zastajkivanja nije bilo.  Svi smo pratili jedan ustaljeni ritam i tako do granice  koju  podigoše šumari.  Velikim stijenama i jarkom prekopaše put, a nama pravo mjesto za marendu. Imamo gdje sjesti i malo odmoriti.  Nakon odmora i tjelesne okrijepe nastavismo dalje,  prema Šćitu.

            Izmjenjivale su se šale, doskočice svako malo. Smijeha nije ne dostajalo.  Kako smo  duboko zašli u Ramsku općinu sustiže nas naše dostavno  vozilo.  Pored dodatne opreme nađe se tu i poneka piva.  Još dosta hladna. Baš onako „prava“ za okrjepu.  Ubrzo nastavljamo dalje, prema Orašcu.  U ovom dijelu puta kolona se podijelila u tri grupe. Oni prvi koji su stigli u oraški kafić već piju treće piće i vidno su odmorni. Ubrzo pristigoše i  ostale grupe.

            Jedan od pristiglih u zadnjoj grupi priča kako bi oni i brže ali mu nije pukao mišić, žaleći se.  Jedan od prisutnih nadoda, - Čuli smo. Mi mislili da su to lovci pucali. Nastaje smijeh i raznorazne druge doskočice.

            Nakon okrijepe, dalje prema Šćitu.  Stigli smo na vrijeme. Misa uočnica počinje u 18 sati. Po stizanju na odredište podižemo šatorsko naselje. Nakon kraćeg odmora odlazimo na  svetu misu. Svi jednoobrazno obučeni u majice društva. Ma neka se zna.     Crkveno dvorište iako veliko postaje pretijesno za veliki hodočasnički puk. Pristigli su sa svih strana. Gvardijanu šćitskom, trebalo je dosta vremena pobrojati sva ta mjesta.

            Nakon tjelesnog rasterećenja treba i duhovna Obnova. Sve po kršćanskim običajima.  Misa nije dugo trajala a riječi propovjednika nas nadahnjuju. Sav naš hod ima smisla, a umor kao da je nestao.   Ima onih hrabrijih kako kažu mogu i nazad pješke. Svaka čast.

            Kako noć polagano jača sve je hladnije.  Treba na počinak i odmoriti se za sutradan.  Svatko je zauzeo svoj šator ili se u velikom šatoru  poodavna zavukao u vreću za spavanje.  Umor i iscrpljenost ubrzo su ušutjeli one najrazgovorljivije.

Dan drugi nas dočekuje u oblaku i izmaglici s ponekom kapi kiše. Kako svjetlost jača tako se pojedini bude. Protezanje, umivanje, pranje zubi i spremanje. Idemo na kavu pod obližnji šator, da nas malo razabere.    Gazda šatora nas časti kavom, a mi mu kasnije uzvraćamo ručkom pod njegovim šatorom, janjetinom s ražnja.  Nakon kave uključujemo se u rijeku hodočasničkog puka i tako do crkve.  Misa, propovijed pa ručak.  Opet pod šator. Cijelo društvo za dva stola raspoloženi maksimalno za dobru priču.  Ubrzo će kiša. Treba se spremiti i spakirati šatore i ostalu opremu.  Za prijevoz smo se snašli i nazad put Tomislavgrada. Dok sjedamo u vozila iznenadni jak pljusak poklopio je Ramu. Plinulo je na sve strane a družina planinarska vesela i raspoložena dogovara nove šetnje i pohode, naredne nedjelje ili neke druge. Vidjet ćemo.

Do drugog pohoda Živjeli,  Sretni i Veseli bili moji planinari!   

                                                           /Bože Radoš/