Nedjelja je. Dan lokalnih izbora. Nakon obavljene građanske dužnosti na red dođe jedna kratka jesenska šetnja duvanjskim poljem.  Dan više sunčan nego oblačan što te pomalo mami, da nakon kišnog perioda i kataklizmičkih događanja nedaleko u susjedstvu, protegneš noge i pustiš mozak na pašu. I tako polagano preko mosta, ispod kojeg protječe hladna i bistra voda Ričine. Kao svakom slikoljubcu za oko mi zapne raskošne odsjaji krajolika u bistroj i mirnoj Ričini. I dok se izmjenjuju slike svakim mojim novim  pokretom,  koje Ričina odnosi zarobljene u svojoj nutrini, slike  mog Omolja i brojnih sprudova ili zelenih grmova lužine, nosi sve do Jadranskog mora. Dok sunce i užurbani oblaci daju novu dimenziju vječnom slikarskom magu  koji bez ijednog kista i boje    ocrtava najljepše slike. Vodostaj Ričine podsjeti  me na ne  tako davna vremena, kada je njena  protočnost skoro cijele godine davala svekoliki život ovom kraju.  Danas, novo vrijeme i za  Ričinu.  Samo usputna statistika. Iako  direktno ovisi o duljim kišnim razdobljima ili pak naglim bujičnim pojavama bar na neko vrijeme očisti korito.   Ja odlazim dalje,  prema planu, ostavljajući Ričinu  žubornu i dijelom nemirnu da probijajući se kroz  gustu lužinu i zaraslino korito  jednostavno nestaje vijugajući  kroz Duvanjsko polje  krstivši se novim  imenom. Tako Ričina na neodređenom mjestu postaje Drina koja skuplja sve vode južnog i jugoistočnog dijela  polja donoseći ih do hladne,  krivudave  i vodom bogatije Šujice.     

Dan se bliži kraju a Ričina i dalje teče.