U monografiji II Nisu zaboravljeni – Čuvari grada, autorice Tanje Belobrajdić, koja je u tisku, opisana su stradanja mnogih Vukovaraca kao i onih koji su dragovoljno došli braniti Vukovar od srbočetničkog napada i koji su na svirep način ubijeni na Ovčari opisana je sudbina našeg Heroja Hrvoje Ljubasa.
Na osnovu prikupljnih podataka i teksta autorice dostavljam priču o Heroju Vukovara Hrvoji Luke Ljubas.
Preci Hrvoja Ljubasa doseljavaju u Sotin 1953. godine. Hrvojin djed Stipan i baka Ruže r. Kolak sa svoje šestero djece (Luka, Stana, Petar, Mara Ante i Ivka) je iz oskudnog zemljom Roškog polja doselila u nepreglednu ravnicu Srijema desetak kilometara od Vukovara, kako bi lakše prehranio obitelj. Bilo je to vrijeme masovne migracije Duvnjaka u Slavoniju.
Hrvoje Ljubas rođen je u Vukovaru 26. siječnja 1971. godine kao najmlađi od troje djece Luke Ljubasa i Anice r. Beljan. U sedam mjeseci života Hrvoje ostaje bez oca. Smrt oca mu Luke Ljubas zavijena je velom tajne. Brat Luke Ljubasa, Ante, emigrant, kojeg je UDB-a pratila u stopu. Sastanak Luke sa bratom Antom 1970. godine u Rimu na kanonizaciji sv. Nikole Tavelića, stajala ga je života. Po povratku iz Rima UDB-a mu oduzima putovnicu a nekoliko mjeseci kasnije dobiva poziv na vojnu vježbu. Nekoliko mjeseci po okončanju vojne vježbe iznenada obolijeva i ubrzo umre.
Hrvoje je Osnovnu školu završio u Sotinu, a srednju, poljoprivrednu, smjer poljoprivredna mehanizacija u Vukovaru.
Zbog dječje radoznalosti i nestašluka dvogodišnjem Hrvoji amputira se prst ruke zbog kojeg je bio oslobođen služenja vojnog roka u bivšoj državi, pa je odmah po završetku srednje škole upisao Poljoprivredni fakultet.
Iako tada jedva punoljetan, vođen domoljubljem, Hrvoje se među prvima uključio u organizaciju demokratskih promjena, sudjelovao u osnivanju HDZ-a u Sotinu te već kod prvih naznaka ratnih sukoba, u organizaciji obrane sela, uključujući odlaske na prve straže, a potom i položaje na kojima se čuvao ulazak u Sotin. Nakon raketiranja sela avionima tzv. JNA krajem kolovoza. Hrvoje sa svojim vršnjacima jednim kombijem iz Sotina odlazi u Vinkovce preko Bogdanovaca u Vukovar. Nakon nekog vremena iz Vukovara odlazi kod sestra Marije i tetke u Kutinu. Pod kojim je okolnostima Hrvoje izašao iz Vukovara i s kim, nikada nije razjašnjeno kao ni s kim je nakon kratkog boravka u Kutini autobusom otišao do Vinkovaca a poslije u Vukovar, kroz „kukuruzište".
U Vukovar je došao kao civil bez oružja da bi već sutradan odveden na položaj na Sajmište. Nakon mjesec dana kasnije biva teško ranjen kod Vatrogasnog doma.
U dostupnim dokumentima ostat će zapisano kako je Hrvoje Ljubas dana 28. listopada 1991. u 16 sati i 10 minuta zaprimljen kirurškoj ambulanti sa sljedećim ozljedama - eksplozivna rana desne šake/djelomična amputacija trećeg prsta desne šake, eksplozivna rana lijeve strane zdjelice i desnog koljena i potkoljenice, koje će biti kirurški obrađene i sanirane, a prema iskazima svjedoka, Hrvoje će živ dočekati slom obrane grada u ulazak pripadnika srbočetničke JNA i srpskih paravojnih postrojbi u vukovarsku ratnu bolnicu.
Medicinska sestra Ljiljana Brkić, opisat će jutro, oko devet sati, dana 20. studenog 1991. godine: "Polako smo se, u koloni s pokretnim ranjenicima, kroz hodnike pomjerali prema stražnjem izlazu iz bolnice. Hodala sam pokraj Hrvoja, uz moga brata Željka. Željko je početkom listopada bio teško ranjen u glavu, jedva je hodao i uopće nije govorio. Njih dvojica su bili prijatelji, išli su i u školu zajedno, pa su se i u bolnici zajedno držali. Hrvoje je nosio i Željkove stvari, jer sam ga, uvjerena da idemo u evakuaciju, zamolila da i on pripazi na njega.
Hrvoje je završio na Ovčari, zajedno s drugim ranjenicima…
U ekshumaciji masovne grobnice na Ovčari, Ivan Krajinović „Ićo“ ubijen je među prvima a Hrvoje Ljubas među zadnjima jer je prilikom iskopavanja Hrvojevi posmrtni ostaci nađeni prvi a Ivanovi među zadnjima. Tako su dvojica Duvnjaka, koji se nisu poznavali ali su zbog domoljublja prema Hrvatskoj dijelili istu sudbinu, branili Vukovar i u isti dan ubijeni na isti način.
Obadvojica su bila teško ranjena, u isto vrijeme su se liječila u Vukovarskoj bolnici, u Vukovar su posljednji put došli iz Kutine i istog su dana ubijeni na Ovčari u zajedničkoj masovnoj grobnici.
