Dana 16. prosinca 1993. godine izveden je napad ABiH na položaje brigade „Kralj Tomislav“ na plato Oklanice, koju je tada držala 1. satnija 1. bojne Tomislav. Naših snaga uobičajeno je na ovom platou bilo oko 50-tak pripadnika, a smjena se vršila svakih sedam dana.

Teren bojišnice u potpunosti je brdsko-planinski, a izvršavanje zadaća na bojišnici organizirano je u dvije smjene. Na Oklanicu se dolazilo iz pravca Gračaca ili Doljana s teretnim vojnim vozilom do Pomena. Od Pomena se, u ljetnom i suhom periodu, moglo doći do Šibena s terenskim vozilom, dok je zimi i po kišnom vremenu put bio samo pješačenjem te dalje od Šibena na Oklanicu samo pješke.

Za sami uspon na Oklanicu na zahtjevnijim dijelovima postavljeni su konopi kako bi se moglo popeti na ovaj plato sa potrebnom vojničkom opremom. Udaljenost od Pomena do Šibena je 30-ak minuta, te od Šibena do položaja „Treće oko“ također 30-ak minuta, ali se podrazumijeva da se ovo odnosi na vojnike koji su u dobroj fizičkoj spremnosti.

Položaj "Treće oko" je prvi na ulazu na Oklanicu, iz smjera Pomena preko Šibena, i bio je osigurač da se spriječi eventualna diverzija iz pozadine naših položaja. Na ovom položaju nalazio se šator za smještaj obično 8 vojnika, koji je omogućavao smještaj i organizaciju obrane na tom uskom i jedinom prolazu sa sjeverozapadne strane. Udaljenost od položaja "Treće oko" do ostalih pet položaja na Oklanici bila je također oko 30-tak minuta pješačenja po vrlo kamenitom i šumovitom terenu.

Uspostavljena je crta bojišnice s rasporedom od pet položaja, koji su bili u šumovitom dijelu. Svaki od ovih položaja imao je po 7-8 vojnika, a smještaj ljudstva bio je u šatorima. Svaki šator imao je malu pećicu za grijanje na drva. Međusobna udaljenost između ovih položaja bila je 60-tak metara, a jedan s drugim imali su vizualnu pregled i komunikaciju. Šatori su bili namijenjeni za ojačanu grupu od 5-6 vojnika u normalnim uvjetima, ali na ovim položajima, uključujući i one koji su se nalazili na straži, bilo je i do 8 pripadnika.

Bilo je izrađeno nekoliko ukopanih rovova, ali su se najčešće koristili prirodni zakloni u kamenitom prostoru obraslom gustim niskim raslinjem, a rjeđe ostalim visokim šumskim drvećem koje se moglo koristiti kao zaklon. Tako se mogla organizirati obrana s rasporedom svih pripadnika međusobno raspoređenih na 10-12 metara udaljenosti i sprječavanja protivničkog prodora. 

Najveća kota na Oklanici nalazi se na 1290 m n/v, a na njoj se nalazi naš pješački položaj "Petica" i dodatni zapovjedno osmatrački položaj. Na ovom položaju bili su osmatrači iz topništva, zapovjednik postrojbe, i žičanom vezom uvezani svi položaji na ovom platou međusobno, i s izmještenim zapovjednim mjestom u Gračacu, preko centra veze na Pomenu. S ove dominantne kote mogu se pratiti pokreti protivnika oko releja na Pisviru i svih ostalih pokreta protivnika na čitavoj Jablaničkoj bojišnici, kao i sam grad Jablanica. Udaljenost pješačkih položaja na Oklanici između naših položaja od protivničkih položaja ABiH na releju je oko 1.300 metara.

S vrha Oklanice moglo se posmatrati kako zarobljeni Hrvati nose hranu, opremu i ostale potrepštine pripadnicima ABiH od Ilijine Grude prema položajima na releju. Ovo se potvrdilo naknadno iz izjava prebjeglih Hrvata iz Jablanice koji su bili angažirani na ovim zadaćama.

ABiH je imala povoljniju poziciju za pristup svojim položajima iz smjera Jablanice preko Kosnih Luka i Ilijine Grude do releja na Pisviru, budući da je već postojao put do samih položaja koji je izgrađen prije početka rata, specifično za pristup releju.

Napad je izvršen upravo na dan kada je planirana smjena da položaje od 1. bojne preuzme 10. bojna, i to upravo u vrijeme podnevnih sati kada se smjena obavlja. Magla je skoro nestala kad je došlo do napada te je bilo teško ranije primjećivanje protivničkih pokreta. Kiša koja je tijekom noći padala je bila faktor koji je išao na ruku protivniku, tako da se pokreti nisu mogli ranije čuti i primijetiti. 

Pješački napad iz pravca releja počeo je u 11:25, a zbog smanjene vidljivosti (magla) protivnički vojnici primijećeni su tek 20-tak metara ispred naših položaja. Sva stražarska mjesta bila su spremna i na vrijeme reagirala. Bliska borba trajala je oko 100-tinjak minuta, kada je protivnik bio prisiljen na povlačenje. U borbi na ovom dijelu Oklanice na stražarskom mjestu broj pet poginuo je Ivan Petrović, te još jedan teže i jedan lakše ranjeni pripadnik. Napad je izvršen sa prednje, ali nedugo nakon toga i sa zadnje strane ovog platoa, jer su diverzantske postrojbe ABiH vjerojatno iskoristile međuprostor kod Izvora i Šibena s druge strane i pokušale opkoliti naše snage na Oklanici. Iz smjera Šibena protivnik je pokušao napad na položaj "Treće oko", ali također bez uspjeha. Na ovom položaju nismo imali žrtava.

Nakon što je počeo vatreni okršaj na Oklanici i saznanja o poginulim i ranjenim pripadnicima krenula je zatečena grupa s pripadnicom saniteta, ukupno njih četvero. Također, primijećeno je da je prekinuta žičana veza od Pomena s položajima na Oklanici. Grupa je krenula s Pomena u pomoć oko 11:45 i bila je dočekana u zasjedi na Šibenu, u kojoj je poginula pripadnica saniteta Ljilja Zrno, te pripadnik 1. satnije 1. bojne Ivan Radoš. Oko 13:00 u pomoć su pristigli dio pripadnika 4. satnije 1. bojne, koji su bili pričuva u Gračacu, zatim 20-tak pripadnika HOS-a, koji su bili pričuva u Doljanima i 20-tak pripadnika pukovnije Bruno Bušić. Krenuli su u pretragu i čišćenje terena iz smjera Pomena prema Šibenu, te su oko 15:30 uspostavili fizičku vezu i spojili se sa snagama na Oklanici s kojima je i žičana veza bila prekinuta.

Pristupilo se izvlačenju teže ranjenog s Oklanice, što je i učinjeno do pada mraka. Nakon toga, svi položaji na Oklanici navečer su dodatno pojačani, budnost i spremnost na najvišoj razini, i nisu primijećeni nikakvi pokreti protivnika na tom dijelu. U području Donje Slatine često su se mogle vidjeti baterijske lampe tijekom noći i pokreti, jer je protivnik mislio da će uspjeti u namjeri osvajanja Oklanice, pa bi i iz pravca D. Slatine krenuli u napad prema G. Slatini.Vrh obrasca

Sutradan, već u ranim jutarnjim satima, ponovno je kompletan plato Oklanice pregledan, snesen poginuli Ivan Petrović, a u popodnevnim satima izvršena smjena postrojbi na prvoj crti obrane. Crtu bojišnice od 1. bojne preuzela je 10. bojna.

Pri izvođenju napada za podizanje motivacije pripadnici ABiH su vrištali pokličima „Tekbir“, „Alahh uegber“ i raznim psovkama vrijeđali hrvatski narod i katoličku vjeru.

Na području Jablanice ABiH je imala snage jačine jedne brigade, a to je 44. brigada ABiH, te pridodane obučene diverzantske grupe koje su imale zadaće za ofenzivno djelovanje. Također, u Jablanici je djelovao jedan odred, tzv. Zukin (Zulfikar Ališpago) odred iz Sarajeva. Od srpnja 1993. godine u Donjoj Jablanici cijelo vrijeme bilo je izmješteno zapovjedno mjesto (IZM) Glavnog štaba ABiH kojim je osobno zapovijedao načelnik štaba ABiH Sefer Halilović, što govori o kolikom značaju je za armijske snage bio ovaj prostor.

Pri ovom napadu ABiH, poginuli na Oklanici imali su svoje različite životne puteve, istu sudbinu, ali jedinstven cilj - LJUBAV prema svom narodu i svojoj Domovini.

-          Ivan Petrović Džajo je rođen u Mesihovini  a živio je u Posušju. Pošto je mobilizacijom u travnju 1992. godine pri osnivanju 1. bojne Tomislav  dragovoljno pristupio i raspoređen u 2. vod 1. satnije i tu stekao ratne prijatelje nije želio mijenjati postrojbu i prelaziti u postrojbe HVO Posušje. Upravo kada kad je bio na terenu, supruga mu je bila u drugom stanju i nakon njegove smrti rodila sina, a od ranije je imao kćerku. U prijateljskim razgovorima je vrlo često isticao važnost obitelji i djece te da su oni ti zbog kojih moramo ustrajati u borbi za slobodu svog naroda. Nažalost i supruga je rano preminula jer je oboljela od teške zloćudne bolesti.

-          Ljilana Zrno nije bila medicinska sestra, ali je izbijanjem rata dragovoljno pristupila i stavila se na raspolaganje izražavajući snažnu želju pomoći hrvatskom narodu za svoj opstanak i svoju slobodu i prijavila se u sanitet od prvog dana ratnih sukoba u travnju 1992. godine na Kupresu. Uopće nije trebala biti na terenu jer nije bila njezina smjena i mijenjala je ratnog kolegu koji je imao obiteljske obveze. Stradala je u zasjedi s medicinskom opremom, bez oružja i ne dvojeći što pucnjava još uvijek odjekuje iz Gračaca koji je na 200 m n/v prema Oklanici koja je na 1290 m n/v na terenu koji je i za planinare vrlo zahtjevan.

-          Ivan Radoš Đuro bio je na položaju „Treće oko“. Nakon što se razdanilo, zatražio je da mu se omogući da malo prije smjene koja je trebala biti tog dana u podnevnim satima, ide par sati ranije jer mu se sestra udaje i kao najstariji od petoro djece, ujedno i hranitelj obitelji bude na usluzi i pomoći organizacije svatova. Neposredno nakon što je sišao s Oklanice do Pomena počela je pucnjava i nije dvojio treba li se vratiti i pomoći svojim suborcima. Dočekan je u zasjedi i ubijen iz neposredne blizine, na istom mjestu gdje je samo pola sata ranije već prošao silazeći s Oklanice.

-          Teže ranjeni u ovom napadu protivnika, Ivan Mioč Ika, umro je 19. studenog 2020. godine u Šujici

Dodatak, /Foto zapis od 16.12.2012. godine kada smo obišli mjesto pogibije Ljljane Zrno i Ivana Radoša/