Jučer, 10. lipnja 2023. godine  u naselju Podgradina u Vitezu obilježena je 30 godišnjica stradanje osmero djece od minobacačke granate koja je ispaljena sa položaja A BiH u predvečernjim satima. Tog dana poginuli su: Boris Antičević r. 1983. godine, Dražana Čečura r. 1978. godine,  Sanja Garić r. 1975. godine, njezin brat Milan Garić r. 1981. godine, Velimir Grebenar r. 1981. godine,  njegova sestra  Augustina Grebenar r. 1984. godine, sanja Križanović r. 1978. godine i Dragan Ramljak r. 1978. godine.

           Godišnjicu stradanja obilježili su maratonci Sisačko moslavačke županije i Županija Središnja Bosna među kojima su bili i članovi AK Puls iz Tomislavgrada koji su trčali od N. Travnika do Križančeva sela te biciklisti koji su vozili od Kreševa do Križančeva sela odakle su zajedno došli do spomen-obilježja  „Osmica“ mjesto zločina gdje je stradalo osmero djece.

          Pored navedenih na obilježavanju 30. obljetnice stradanja osmero djece su sudjelovali predstavnici općine Tomislavgrad, Udruga dragovoljaca i veterana iz Domovinskog rata  Tomislavgrad i Bugojna gdje su ispred spomen-obilježja  zapalili svijeće i pomolili se  za pokoj duši nevino stradaloj djeci.

          U 18 sati ispred spomen-obilježja služena je sveta misa.

 

Nismo sami /Marija Pinjuh/

Posvećeno stradaloj djeci Viteza

Zovem se Augustina Grebenar,

mama i tata su me kao malu zvali Tina.

Ja vam imam i brata ovdje kraj sebe daleko od vas.

Da sam tog dana desetog u šestom mjesecu 1993 god, samo par minuta ranije ušla u kuću napiti se vode, danas nitko od vas ne bi znao za mene.

Možda smo krivi mi, nas osmero djece sto smo se igrali na dječjem igralištu to ljetno predvečerje.

Možda su krivi naši roditelji sto su nam dozvolili da se nas četrnaest igra u to vruće predvečerje??. Da je moj brat Velimir bar pjesmu išao završiti možda ne biste ni za njega znali.

Možda smo krivi mi djeca sto smo se igrali.?

Da sam ušla u kuću par minuta ranije možda bih danas bila liječnica, znanstvenica, filozof a možda bih se bavila stradanjem djece u ratu!

Možda bih bila tužiteljica koja noćima ne bi spavala da istjera pravdu za neku ubijenu djecu.

Možda smo mi krivi, nas osmero?!

Pitamo se cesto sta smo skrivili pa da naši krvnici i danas hodaju slobodno i bez odgovornosti?!

Možda vam nismo bili važni, nitko od nas osmero djece koja su ubijena tog desetog u šestom mjesecu 1993 god?

Sjećam se svega od tog predvečerja, igrali smo se i bili glasni kao i sva djeca na igralištu..

Falilo nam je nekoliko djece da budemo svi na okupu.

Čujem neki zvuk nama djeci Viteza jako poznat.

Bojimo se jer znamo da je to granata.

Bilo je brzo i glasno, ni brat me nije uspjelo zagrlit.

Ležim ne osjetim ništa!

Čujem naše mame i tate kako nas zovu i vrište..

Čujem neke ljude kako se smiju, sretni su! Zašto su sretni?

Opet čujem tatu i osjetim ga kako me podiže sa zemlje.

Čujem moju sestru Dijanu kako vrišti kao da je nešto boli ,ne znam sta joj je ne vidim je.

Tata place, trci, ne vidim ga, mamin glas čujem u daljini kako me zove, i brata zove al njega ne čujem...

Ne boli me ništa, već nakon par sati sam stigla svom starijem bratu Velimiru.

Nakon nekog vremena svi smo tu...

Sanja Garić (1975.)

Milan Garić (1981.)- brat Sanje Garić

Dragan Ramljak (1978.)

Dražen Čečura (1978.)

Boris Antičević (1983.)

Sanja Križanović (1978.)

Ja Augustina Grebenar i moj brat Velimir Grebenar (1981.)

Ovo pored su vam naše godine rođenja.

Datum smrti nam je svima isti.

Deseti šestog 1993 god!

Mi smo djeca Viteza koju ste zaboravili!

Možda smo mi krivi sto smo ubijeni??

Sigurno jesmo, nema drugog razloga da nakon 27 godina nitko nije odgovarao!

Gledamo mi ovdje sa oblaka naše roditelje, ono sto je mediju vama ostalo od njih.

Njihove suze i krikovi su nijemi..

Njihova bol vam je nevidljiva!

Oni se nas ne sjećaju kakvi smo bili, slike koje su doživjeli nakon pada granate nitko ne može zaboraviti.

Mi smo bili djeca, nas osmero je ubijeno to predvečerje..

Sa nama je ubijena ljubav, pravda, djetinjstvo i sve ono sto je Vitez bio do tada!

Nemojte nas zaboraviti, mi čekamo 27 god!

Čekati ćemo još!

Vremena imamo jer smo u beskonačnosti, imate li Vi?

Možda smo krivi mi jer vojnici nisu!

Vojnici ne mogu ubiti djecu na dječjem igralištu!!

Djecu ubijaju monstrumi i zločinci.

Sjetite nas se i nemojte nas zaboravit!

Nas je bilo osmero!

Ja sam Augustina Grebenar

Za ubojstvo nas osmero nikad nitko nije odgovarao!