Kad prestanu obilne kiše i ukaže se vedrina, kad nam  sunce unese toplinu oko srca i nastane blagi smiraj i kad  Ričina tad hirovita proteče, ne donosi samo brige zbog poplava  i šteta kakvih smo ovih dana svjedoci, već mi ova rijeka uvijek  donosi mome srcu sjetu. I uvijek, svakog puta posjetim srcu dragi mlin. On je više od mlina, on je život i priča duga više od stotinu godina, priča priču punu sjete  Petar Gudelj „Žukić“ komu je mlin i mlinski kamen urastao u srce i dušu i poodavno posta dio njegovog života.  

         Na samom ulazu u Crvenice ko vječiti mladić stoji stari Bojkanovića mlin. Pun mladalačke snage, samo da Petar otkloni kvar, i da kamen zavrti novu rolu svog postojanja.   Gdje obilne vode i hirovita rijeka svojom  razigranošću i  hukom ne samo da zaglušuje uši već nudi prekrasni oku mili užitak i gdje ova žuborna i na  trenutke  hirovita rijeka pretvara svoju silovitost u prekrasne vodopade stapajući ga  s krajobrazom rascvjetalog svibnja na tom mjestu stoji Bojkanovića mlin, čekajući svog mlinara.  

         Krajolik u  svibnju u punom je intenzitetu rasta i zelenila  kojeg nadopunjuje šarenilo poljskog cvijeća, vrbici i  gusto žbunje te visoko drveće uronjeno u prozračnu  vodu oslikavajući se u čistoj i bistro vodi. Petar svojim razgovijetnim glasom i dalje priča o prošlim vremenima o kamenu, o mlinu, o ljudima   o vremenima koja vraćaju tu istinsku poveznicu čovjeka, rijeke i mlina te smislu prošlog života i kako udahnuti novi život tom starcu mladalačkog izgleda.   I samo da još ovo …. i ovo uradim i da mogu ovdje sjesti da u miru mogu slušati pjev vodopada i zvuk kamena kako drobi pšenično zrno pretvarajući ga u brašno od kojeg će moja draga  Anđa zamijesiti kruh i ispeći ga pod sačem.

          Sjesti za stol od mlinskog kamena s dobrim ljudima podijeliti taj kruh i popiti čašicu loze, eh tada…. Priča o mlinu, kamenu što je ispriča Petar je tako draga i mila, a  njega samo da Bog poživi.