Nekada ti život  može zagorčati samo zato što sličiš nekomu, ili što se oblačite isto ili što vam je ista frizura ili  možda boja očiju a  nadaj Bože da imaš brata blizanca.

        Nešto slično  ovih se dana dogodilo mom Bigi, ima brata blizanca, samo se ne zna koji je od njih dvojice stariji. Petnaestak zadnjih dana u dva susjedna omoljska zaselaka   Rošići i Šelići  je vladalo opsadno stanje.  Svako malo nestane po jedna ili dvije  kokoši sad u jednom sad u drugom zaselku. Mobiteli su radili punom parom. Traži se krivac.  Svi su suglasnik kako  se u selu viđa pas bijele dlake koji napada i davi kokoši. Kako imam bijelo-dlakavog  psa, „Bigu“, svi  se digoše na noge i zaključiše,  to je Bigo. Kako je Bgo je  tih dana bio svezan i nalazio se u svojoj kućici nije mi bio jasno kako može istovremeno biti na dva mjesta. Da Bigo,  ne daj Bože,  nema neku nadnaravnu moć.  Evo ga ovdje, evo ga ondje, pa mi stadoše nabrajati gdje je sve i koliko kokoši podavio.  Badava  moja objašnjavanja, dokazivanja, pa sam i fotografirao kako bi mnoge   uvjerio da je Bigo svezan i da mirno spava u svojoj kućici.  Badava. Ne ide.

         Bigo je neobičan  mladi pas. Ima čudnu naviku dok spava. Možda je tu problem, pomislih. Spava na leđima  a noge okrene prema nebu a glavu zaokrene tako da svojom njuškom dodiruje zemlju. I upravo zbog tog dodira  zemlje njuškom,  javi mi se sumnja na bilokaciju. Ne daj Bože, da je to, pomislih.

        Glavna tema razgovora ispred župnog ureda i prije i poslije svete mise bio je  Bigo. Zbog Bige sam i sam bio izvrgnut podsmjehu i kritikama. Iako,  niti  ja,  niti Bigo, nismo imali nikakve veze sa stvarnim događajima.

        Ova priča  me podsjetila na  moje djetinjstvo, kad smo nas trojica iz generacije, u studenom, jedne nedjelje 72 ili 73 godine,   čuvali ovce po Smiljevači.  Jedini  naš krimen je bio, što smo se sastali sa čobanima iz Seonice. Kažu, prepoznali nas.   Sutradan se digla cijela Seonica na noge, optuživši nas trojicu,  da smo mi zapalili neke staje i da smo porazbijali vodospreme i slično. Svakako da smo izvukli deblji kraj, ni krivi ni dužni. Beštimalo se poput kočijaša. Lažu dica, bila je presuda.  Trebalo je proći niz godina  od tog događaja, da se sazna prava istina. Naime,  petorica susjeda   iz generacije 1958. godišta,  bili su protagonisti naše optužnice, koju počiniše dan ranije po  povratku sa svog zavjeta sa Ljubinca.  

     Pobojah se, kako je krenulo, moga bi  se možda  Bigo  proglasiti krivim za sav jad i bijedu u državi. Mogli bi ga optužiti da je kriv za lažne diplome koje su preplavile razna BiH Sveučilišta, a možda  je kriv za odluku Senata sarajevskog Sveučilišta, možda će biti  kriv ako titoist Čović ne izgradi  bespotrebnu zaobilaznicu kako je najavio ili ako se možda moja devedesetogodišnja mater, koja tražeći pivca koji je nestalo taj dan,  prehladi, i ne daj Bože umre, bili i tada Bigo bio kriv.

       I dok sam promišljao o svemu što bi se moglo staviti na pleća  mom Bigi, ispred  kuće okupi se porota koja treba sagledati činjenično stanje, prebrojati kokoši i donijeti presudu i proglasiti ga krivim. Kazniti i Bigu i mene. Treba namiriti štetu. Pa narode, Uskrs je blizu, falit će jaja, jasno stoji u presudi.  Vidi čuda nastradaše najbolje nesilice.  Bigi se ne piše dobro, kako god.   Bigo, umiljat mladi  pas, svojim nevještim  pokretima, pokušava  poroti  nešto reći, uvijajući se i pružajući sad jedni pa drugu šapu;  Narode nisam kriv!, nisam kriv časni sude!

       Suton je, sunce samo što nije zašlo za Vranbabu. Sudac  sasluša porotu i podiže čekić da  snažnim udarcem potvrditi krivnju, u taj tren,  vlasnik bijelo-dlakavog psa, koji je tih dana nanosio štetu, provede  ga  ispod sela. I gle čuda,  odjednom utihnuše mobiteli, mnoge  začuđeno zazuriše kroz prozor, ne vjerujući svojim očima, dok druge prebrojavaju kokoši u kokošinjcu. Kao da se  spušta zastor na kraju predstave,  odjeknu eho Vujinom i Saračevom dragom; Isti Bigo! Isti Bigo!

      Eho koji odzvanja okolinom  nošen laganim jugom trznu Bigu iz dubokog sna, pogleda i ne bi  mu ništa jasno. Svijet se razilazi a Bigo osta začuđen, istežući se ispred svoje kućice.

      Dani prolaze.  Bigo i dalje u svojoj kućici. Više ne leži kao dotad. Sad  je  nekako sklupčan s glavom naslonjenom na prednje noge okrenut prema polju s podignutim jednim uhom. Kao da  iščekuje novi eho. Eho isprike.