Ivan Krajinović – Ićo rođen je 14. listopada 1966. godine u Omolju (Tomislavgrad, BiH), kao najstarije od petoro djece Mare (rođ. Majić iz Borčana) i Luke Krajinovića. Ivan je živio u Omolju do završenog  4. razred osnovne škole, kada se obitelj seli u Repušnicu općina Kutina  gdje završava  osnovnu a potom  i srednju školu, smjer strojobravar. Skroman i vrijedan, kako je to u svojoj obitelji naučio, Ivan je radeći pomalo ostvarivao svoje mladalačke želje, kupio je električnu gitaru, pojačalo, automobil…   

  Krajem rujna 1991. godine u obranu Vukovara uključilo se 58 pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga, poznatijih kao HOS. Od 58 pripadnika HOS-a koji su pristigli na vukovarsko ratište (od kojih je 14 ostalo braniti Bogdanovce), među preživjelima samo sedam nije bilo teško ili lakše ranjeno, a 25 ih je poginulo ili nestalo. Ivan Krajinović – Ićo, jedan je od njih.     

 U knjizi “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, njegov suborac i sugrađanin Damir Markuš – Kutina, zapisat će: “U sitnim satima kada nije bilo borbenog djelovanja, razgovarali smo o civilnom životu, o obitelji. Ićo i ja govorili smo o curama, on o Mariji, ja o Kseniji. Tako je Ićo predložio, kada se vratimo, da ćemo se oženiti, on prvi, pa ja. Na žalost, moj Ićo nije to doživio, ja jesam. U svatovima, sjetio sam se toga i zaplakao. Znam da su ljudi mislili da plačem od sreće i zadovoljstva. Ne, onda sam zaplakao zbog Iće, bile su to suze za njega”.         

 Ivanova mlađa sestra Anđelina, prisjetit će se dana kada ga je vidjela zadnji put: “Svi smo ga pokušali spriječiti da ode. Pogotovo mama. Plakali smo i bili smo uplašeni. Koliko god da smo ga molili da ne ide, on je ponavljao – ‘Ja moram ići, ne mogu sjediti kod kuće i gledati kako nedužni ljudi ginu, moram pomoći u obrani Vukovara’.           Nekoliko dana prije negoli je otišao, zatražio je od majke da ga ošiša. Rekao je: ‘Ošišaj me, idem u rat, da izgledam kao čovjek’. Nakon toga sam ga fotografirala kod nas u dvorištu.                 

Dalje se sve odvijalo na brzinu. Jedan dan je došao džip s Ivanovim suborcima, pozdravili smo se, sve je bilo prekratko, ali taj trenutak ću pamtiti cijeli život, tako često mi se vraća. Ića, tako smo ga mi u obitelji zvali, sjeda na sic toga džipa i gleda nas. Gleda s osmijehom. To je bio zadnji pogled u oči moga brata”.           

 Sa svojim suborcima Ivan Krajinović raspoređen je na jednu od najtežih bojišnica u Vukovaru, na Sajmište, gdje su se odvijale svakodnevne borbe doslovno za svaku ulicu, za svaki položaj. Iako za Iću suborci imaju samo riječi hvale – beskompromisan, jednostavan, učinkovit i hrabar, posebno ističu njegovu blagu narav i brigu za sve druge više nego za sebe, te kako ni u najtežim situacijama nije volio da se izgovaraju ružne riječi, tako je bio odgojen.Ivanov suborac Željko Soldo ispričat će nakon izlaska iz Vukovara njegovoj sestri kako ga je Ivan ranjenoga spasio. Prekrižio se, a onda dotrčao do njega kroz kišu metaka i odvukao ga s ceste.9. studeni 1991. godine bio je za vukovarski HOS jedan od najtežih dana. Ranjeno je sedam HOS-ovaca, među njima i Ivan, od tenkovske granate. Ranjen je u ruku i nogu, i iako je do kraja dana odbijao napustiti položaj, zbog komplicirane rane na nozi, suborci su ga odnijeli u bolnicu.       

Kada je obitelji Krajinović javljeno kako je Ivan ranjen, iako zabrinuti, bili su sretni što je živ i na neki način, tada siguran u vukovarskoj bolnici. Nažalost, nakon što je slomljena obrana grada, 20. studenoga 1991., Ivan Krajinović Ićo je s ostalim ranjenicima i djelatnicima bolnice deportiran na farmu Ovčara, gdje je mučen, ubijen i zakopan u masovnoj grobnici.       

 Nakon ekshumacije iz masovne grobnice, Ivan je 2001. godine identificiran DNA metodom, a u njegovom džepu pronađen je lančić s križem koji je predan njegovoj obitelji.       

  Ivan Krajinović Ićo, pokopan je 23. lipnja 2001. godine na gradskom groblju u Kutini.    Damir Markuš je rekao: “Kutina je plakala taj dan, neću to nikada zaboraviti”.       

 Kada je ubijen, Ivan Krajinović, sin i brat, imao je samo 25 godina. Ivane, nismo te zaboravili.           

 Počivaj u miru Božjem i neka ti je laka hrvatska zemlja za koju si se borio i za koju si na oltar Domovine položio svoj mladi život.