NEK U VJEČNOJ USPOMENI ŽIVI DIVA GRABOVČEVA!
Usred dične Herceg Bosne, gornjom stranom Rame stare,
Loze roda sveđ ponosne, braća Kopčić gospodare.
Velikani, ime slavno, pradjedova časnih sjeme.
Zapisala povijest davno – mnogog stvora broji pleme.
Živjelo se kojekako, Božja volja svoje čini.
Pleme mrlo; sve polako u grob liježu vrli sini.
Od prastare loze njine, dva Kopčića, mila brata,
U dvorima djedovine stišću k srcu stijeg Hrvata.
To čestiti ljudi bili, kras im praga – vjera sveta.
Poštenjem ih okitili svi guslari davnog svijeta.
—
Vrijeme nosi i odnosi, puno suza, trunčić smješka.
Od postanka baš prkosi Bosni našoj sudba teška.
Ajme, Bože, jada ljutog, idu Turci, Osmanlije!
Kršćanima bit će krutog jarma, danka i kandžije.
Pomozite, oj Nebesa, smiluj se o Sveta Mati!
Bez milosti i čudesa tko će raji utjeh dati?
Molitva se Bogu vija, al’ nadjača sablje sila.
Sultanova Turadija, cijelu Bosnu preplavila.
—
Na muci se čovjek pozna, u nevolji ćud pokažeš,
Ščepa li te muka grozna, ili trpiš, ili lažeš.
Junak si il’ prelivoda, poture il’ sluga Krista,
Izdajica slavnog roda, il’ ti savjest vijekom čista.
Kad pritisnu gorki jadi, blijedi nauk od davnina.
Jedan Kopčić, blaga radi, uze vjeru od Turčina.
Zemlju, dvore, spasit treba, imanje je srcu milo.
Što govori knjiga Neba, u glavi se tajno krilo.
Dobri Bog je Otac svima, Turčin, kršćan – krv crvena.
Plaću bereš po djelima, ljubav – zakon svih plemena.
—
Drugi Kopčić čvrste vjere, prezr’o zemskog žića dare.
Nek mu Turčin danak bere, al’ ne će u janjičare.
Neka povijest vječno piše da je Braja kamen stanac,
Dok mu duh u tijelu diše, ne slomi ga nik’vi stranac.
Stajali mu bijeli dvori sred grabovog zelen gaja;
Još narodna priča zbori – tu j’ živio Kopčić Braja.
Zub vremena dvor rušio, mili spomen na djedove,
Gdje no grabov gaj je bio, Grabovcima kraj se zove.
—
U tom kraju kamenjara, nedaleko Vran planine,
Živio od Božjeg dara, Luka, sinak djedovine.
Im’o malo, ma je sretan, tek mu oči čedo žele.
Dani lete, a on sjetan, pokriše ga vlasi bijele.
Na koljena žuljnih, goli’, pred oltarom kleči, grca.
Godinama posti, moli, ah da mu je plod od srca.
Eto čuda, zdrava, živa, rodila se kćerka mala!
S mlijekom majke, slatka Diva, zapovijedi usisala:
Ljubi Boga, Domovinu, djevičanstvo čuvaj, cijeni.
Cvijet poštenja, krepost finu, grješnim blagom ne zamjeni.
Sretna rasla Diva mlada, Grabovčeva bajna vila.
Usred sela, velegrada, o njoj često priča bila.
Molitva ju ocu dala, svetinja se u njoj krije.
Usta muška uzdisala - Bože dragi, lijepa li je.
Perivoja krasi cvjetni ne mogu se s njom poredit.
Koji li će momak sretni Grabovčevo smilje gledit?
—
Čuva Diva bijelo stado po livadi i vrleti;
Gle, na konju, Ture mlado od Kupresa ko zmaj leti.
Džafer – bega sinak to je, Loze Kopčić, ramska klica.
Pradjed pljunu ime svoje, od kršćana – poturica.
Sin mu Tahir, zloduh sami, teferiči, Bosnom skita.
Ne vole ga ni imami, kadije, ni raje svita.
Što poželi imat mora, tko mu na žulj, tome jao.
Svijet mrzio suro’g stvora, s puta mu se uklanjao.
—
Leti momak ko na krili’, al’ mu plamni pogled stade
Na prelijepoj ramskoj vili, na njedrima Dive mlade.
Lecnuo se. San il’ java – pred njim cura ljepotanka
Ko boginja da je prava, rumen’ ruža, stasa tanka.
”Oj djevojko čija li si, tko te takvu šesnu rodi?
S drugog svijeta valjda nisi? Jel’ u tebi anđel hodi?
Prođoh Bosnom nadaleko, Carigrada mnogom stranom.
Ma tek za te zape oko, pred srećom mi Bogom danom.
Ajme, curo, opčara me tv’a ljepota, pogled mio,
Od ljubavne vatre same nisam više koj’ sam bio.
Duša mahom svate Sanja, tvoje rujne usne žudi.
Tahir – beg se tebi klanja i moli te, moja budi.
Sto sluškinja na te čeka, da te spreme i pozlate.
Ma željela ptičjeg mlijeka, đuvegija nać’ će za te.
Oj tako mi moga dina, nema para tvome liku.
Ljubav si mi ti jedina, spas ubogom nevoljniku.
Kunem ti se babe vjerom, sretnom ću te učiniti,
Kitit zlatom i biserom, pokoran ti sluga, biti”
—
Herceg Bosne cura, Diva, gordo, smjelo, glavu diže.
Planu bićem hrabrost živa, Tahir – begu riječi niže:
”Hvala, ali nisam za te, katolička ja sam kćera.
Jedan zakon za Hrvate: nacija i oca vjera.
Ti veličaš Muhameda, meni Krist na srcu leži.
Za kršćankom Kopčić gleda – moja mis’o k rodu teži.
Djedi bili katolici, klanjali se svetom križu,
Danas dankom mučenici, imena si slavom nižu.
Zar će Diva Grabovčeva prezret vjeru i Raspelo?
Sramom da ju svijet opjeva, da izdajom kiti čelo?
Tahir – beže, sine turski, idi svoje gore listu.
Mene žari ponos curski, ja ostajem vjerna Kristu.”
—
Ode beže, guja ljuta, sutra dan se opet vrne.
Dolazio često puta, u zaruke k Divi grne.
Silovito momče ludo, zabranjeno želi voće.
Je li Bogu pravo, hudo, srdašcu se slasti hoće.
Babo Džafer zlata ima – neće cura pustog blaga.
Tahirovim u grudima planu uja ljutog vraga;
”Kaurkinjo, čuj me mlada, s Turčinom ti šale nije;
Nećeš mene – eto jada, pod zemljicu leći ti je.”
Ruka oštri handžar rinu u Divino tijelo krasno,
Natopila krv ledinu, ode cura u raj časno.
—
Tahir – đavo kući žuri, srce vatrom pakla gori.
Gle, konjanik za njim juri, Vran planinom glas mu ori:
”Stan’ šejtane, stan’ džudijo, lako ti je ženu ubit.
Ako lažem, živ ne bio, mrtvog će te nana ljubit!”
Dobrodušnom Arslanagi milo kumče bila Diva,
Osvetit će kum ju dragi, nek u miru Božjem sniva.
Oštra sablja mladca zgodi, stari Džafer gorko plako:
”O moj, sine, ti se rodi uzočas i naopako.
Gdje ti obraz, gdje poštenje, ne ljubi se cura silom.
Pravo ti je tek volenje kad se svidiš stvoru milom.
Ajme, sine, nesretniče, teška kazno mojeg žića.
Ubojico, o krvniče, ti izrode u Kopčića.”
—
Mrla Diva, Hrvatica, junakinja s Herceg kama,
Katolkinja, mučenica, nevinosti slika sama.
Grob joj čuva Vran planina, pred Kedžarom eno znaka;
Hrle grobu, od davnina, tri nacije djevojaka
I mole se: ”Dive draga, pomozi nam bitku biti.
Napasnika tjeraj vraga, djevičanstvo sveto štiti.
Mladost nek te vazda cijeni, nek ti u čast pjesmu pjeva.
Nek u vječnoj uspomeni živi Diva Grabovčeva.”
Marija Dubravac
