Ljeto je u punom zamahu. Vrućine i popodnevna sparina tjeraju vas u hladovinu visokih krošnje drveta ili nadstrešnicu kakvog ljetnikovca. Kiše odavna nema i okoliš je poprimio neke nove boje, rekli bi smo,  uobičajene za ovo doba godine, kad žarko sunce prži sve pred sobom. Sve je suho i isušeno. 

       Zemlja je sve toplija i od topline puca vapeći za ponekom kapi kiše da je rashladi.   I tako ispucala, suha i uzavrela iz svojih njedara daje i zadnje atome snage kako bi ovogodišnju ljetina  privela blagostanju. Trudi se zemlja i trudi se čovjek da kap kiše, ruke žuljne  i kapi znoja uliju nadu toj zemlji raspukloj. Kiše još nema a zemlja je raspukla. Čekati  je i zemlji i čovjeku. Ljeto je tu.