Teško je pobjeći od  vremena i prostora koji  je u dječački  život  utkao istovremeno surovost i dječačku razigranost a da se  na kratko ne vratiš i prisjetiš se svih tih dječačkih i momčilučkih dogodovština, koji su ostavili dubok trag u životu. To je mjesto gdje se bezdušno klesao živac mladog dinarskog čovjeka.   

               Bilo je to vrijeme borbe za boljim životom od kojeg se bježalo svakom prilikom a koji tako mladi ljudi  nisu željeli prihvatiti kao realnost. Oni kojih danas nema među živima  nisu razumjeti novi val životnih izazova, što su  udisali i živjeli ovi mladi nadobudni mladići. Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina sumorna Vran planina  je obilježila živote ne samo ove dvojice imenjaka, generacije i rodijaka koji se sastaše na Prokosu, već čitave naraštaje koji su u to vrijeme istim putima koracali prostranstvom ove planine.  Omar, Omrčenica, ljetne žege i polunomadski život, za mladog čovjeka, koji je u životu želio sasvim nešto drugo i drugačije, ostavilo je duboku traumu.  Bez obzira na te teške dane ostadoše brojni nestašluci koji danas postaše humor i podsjetnik na ne tako davne dana pri svakom našem sastajanju.

        Život vjetrometine  učinio je svoje. Razbacao je svoju djecu u svaki kutak ove planete ostavljajući im samo sjetu. I nakon skoro pola stoljeća ta sjeta i  unutarnji ego  okupi imenjake na Prokosu nedaleko od  Granićušine  nastambe, gdje  su se vodile mnoge borbe.

         Nadam se, da će svima nama koji smo isklesali životne priče Vran planine biti dovoljan podsjetnik za nova sastajanja i nove priče na koje me ponuka susret dvojice Vukadina.

       Svi koji su baštinili ljepotu i surovost Vran planine uvijek se  vraćaju s poštovanjem prema ovoj gordoj, ponosnoj ali i opjevanoj planini.