Ovih dana u malom duvanjskom selu Seonici, koje se nalazi u jugoistočnom dijelu Duvanjskog polja , ispod zapadnih obronaka planine Lib, na odmor su stigla dva brata, dva uspješna liječnika, stariji je prof. prim. dr. sc. Ivan Radoš, predstojnik Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje, voditelj Zavoda za liječenje boli i koordinator Respiracijskog centra za Klinički bolnički centar Osijek, a mlađi, prof.dr.sc. Milan Radoš spec. radiologije i ravnatelj Centra za kliničku primjenu neuroznanosti, zaposlen je u Hrvatskom institutu za istraživanje mozga na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Prije nekoliko dana objavili smo veliki razgovor s prof. Ivanom Radošem o koronavirusu, a budući da je sada na odmoru, nećemo ga, a ni čitatelje zamarati ovom sve prisutnom temom, nego ćemo napraviti ležerniji intervju, o doktorovoj vezanosti za rodni kraj, o najranijem djetinjstvo, o karijeri, o obitelji, ali…

Prof. Radoš, znamo što je funkcija predstojnika Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje te koordinator Respiracijskog centra za covid bolesnike na respiratoru, a kakva je djelatnost Zavoda za bol, malo nam je to zaparalo uši, zar svaka bolnica, klinika, nije za liječenje boli, malo nam objasnite čime se bavi Zavod?

Liječenje boli je posebna klinička disciplina kojom se u svijetu najčešće upravo bave anesteziolozi. Tako je i u Hrvatskoj gdje postoji preko 20 Ambulanti za liječenje boli. Mi smo u Osijeku proslavili 2019. tridesetogodišnjicu Zavoda za liječenje boli koji je počeo kao ambulanta za bol. Specifičnost liječenja u našem zavodu su minimalno invazivni zahvati u liječenju boli, najčešće kralježnice, ali i osteoartritisa kuka, koljena, svih zglobova te naravno neuropatske i karcinomske boli. Za provođenje tih zahvata morate imati operacijsku salu te skupu medicinsku opremu i naravno educirano osoblje. Bez lažne skromnosti mogu reći da mi u Osijeku imamo sve kao i bilo koji bolji centar za liječenje boli u svijetu te zajedno s mojim timom radimo najsofisticiranije i najskuplje postupke koji se rade u medicini boli. Svi ti postupci u našem zavodu idu na uputnicu tj besplatni su, ali ako nemate osiguranje njihova cijena se kreće od nekoliko tisuća kuna do preko 250000 kuna po jednom zahvatu.

Na odmoru ste u duvanjskom kraju, u Seonici, što vas veže za ovaj kraj?

Ja sam rođen u Seonici i samim tim za mene je Seonica polazna točka u mom životu i centar svemira. Kada sam imao šest godina moja je obitelj preselila u Đakovo

Dakle, odselili ste mali, u kakvom sjećanju nosite najranije djetinjstvo?

Mene za Seonicu vežu samo lijepa sjećanja, ona prije nego smo se odselili kao i svi ljetni praznici koje sam provodio u Seonici kod strine Andrešuše i strica Tome (tatini strina i stric koje smo i mi tako zvali).Ljubav koju nam je pružala strina i stric dok smo bili na praznicima je vjerojatno razlog i meni a i bratu da smo tako vezani za Seonicu.

Kako se sjećate djetinjstva i rane mladosti u Đakovu? Jeste li odgajani “po duvanjski” ili po slavonski i jeste li se odmah uklopili u novu okolinu, mislim kako se cijela obitelj snašla u Slavoniji?

Đakovo je mali idilični gradić u kome sam imao lijepo djetinjstvo i završio osnovnu i srednju školu. U mojoj ulici gdje sam odrastao većina susjeda su mi rođaci i također su se doselili iz Seonice, Crvenica ili Prisoja, tako da je moj odgoj u Đakovu ipak bio duvanjski. U školi je bila druga situacija. Tamo je vladala tradicija dobre austrougarske osnovne i srednje škole, te sam ponosan na svoje osnovnoškolsko a osobito srednjoškolsko obrazovanje. Ono me je izbrusilo i zbog njega sam uz duvanjski odgoj postao osoba koja sam danas. Iako živim u Osijeku 21 godinu, a u Đakovu sam živio samo 13 godina ipak se još uvijek osjećam više Đakovčaninom nego Osječaninom što najbolje pokazuje koliko je život i školovanje u Đakovu na mene utjecalo. Moja baka, rođena Pokrajčić, koja se s nama preselila u Đakovo kada je imala 53 godine (1974.g.), a živjela je 95 godina nikada nije sanjala Đakovo. Uvijek je sanjala Seonicu i svoje prijateljice iz mladosti, Stanu, Zelkanovicu, Malu Ivu, brata Ivana, strica Tomu, strinu Andrešušu, moga dida Ivana koji je nestao na Križnom putu, te druge Seoničane. Tako smo i mi ostali živeći punim plućima u Đakovu uvijek ostali vezani za Seonicu i duvanjski kraj, bilo kroz školske praznike, ali i svatove i sahrane koje su bile u duvanjskom kraju a na koje smo sve išli kao da se nismo ni odselili. Uz brata koji je liječnik imam i sestru koja je završila ekonomski fakultet i zajedno s mojim zetom Antom Nevisićem, koji je porijeklom iz Roška Polja, u Osijeku ima vjerojatno najveći privatni laboratorij Inspecto, na području bivše Jugoslavije. Ako se gleda po edukaciji i nekom poslovnom uspjehu onda mislim da mogu reći da se naša obitelj u Slavoniji odlično snašla.

Gdje ste studirali medicinu i jeste li željeli studirati baš medicinu ili ste ju upisali stjecajem okolnosti?

Medicinski fakultet sam završio u Zagrebu i to je bila moja prva i jedina opcija. U sedmom razredu osnovne škole sam već znao što želim studirati.

Nakon diplomiranja gdje počinjete raditi?

Najprije sam počeo volontirati u Domu zdravlja Medvešćak da bi mogao položiti državni ispit. S obzirom na to da smo imali obiteljski stan u Zagrebu prvi izbor mi je bilo ostati i raditi u Zagrebu. Na sreću život nas odvede ponekad tamo gdje ne planiramo, pa sam tako i ja završio u Domu zdravlja Vukovar, gdje sam završio pripravnički staž, položio državni ispit, a poslije toga radio kao obiteljski liječnik u Iloku. I rad u Vukovaru i u Iloku su mi ostali u najljepšem sjećanju. Dok nisam došao u Ilok nisam znao da se jedan dio Iloka zove Radoš. To je najistočniji dio hrvatskog vinogorja gdje se nakazi i vinarija Papak koja ima vina Radosh upravo po lokaciji. Vjerojatno sam se kao Radoš tako dobro i osjećao u Iloku gdje se jedan cijeli dio Iloka tako zove isto Radoš.

Što ste specijalizirali i gdje?

Specijalizirao sam anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje Klinički bolnički centar Osijek i specijalistički ispit položio 2004. u Zagrebu.

Kada preseljavate iz Đakova u Osijek i je li taj grad i posao koji radite ono što ste željeli raditi?

U Osijek sam došao iz Iloka spletom okolnosti. Niti je Osijek, a ni anestezija bili moja velika želja. Anesteziologija je jedna od najtežih i najstresnijih specijalizacija i iskreno dok sam bio i student i poslije na stažu nije bila moj prvi izbor. Ali kao što sam rekao ranije život nam ponekad da bolje nego što smo mi mogli i zamisliti. Sada obožavam Osijek koji je po mjeri čovjeka i možda ste čitali nedavno da je proglašen u 10 najboljih gradova za život na cijelom svijetu. Kvaliteta života u Zagrebu i Osijeku je za mene neusporediva. Živim u centru Osijeka i posao mi je na 10 minuta od stana, mojoj supruzi 2 minute, djeci škola i sve aktivnosti na 5 minuta udaljenosti. U Zagrebu i većim gradovima to je nemoguća misija. Isto je i na profesionalnom nivou. Ovo što radim u Osijeku ne bi mogao nigdje u Hrvatskoj što je prepoznato i u Ministarstvu zdravlja te smo proglašeni centrom izvrsnosti tj. Referentnim centrom Ministarstva zdravlja za neuromodulaciju u liječenju boli. Kolege iz cijele Hrvatske, a i regije dolaze na edukaciju kod nas u Osijek iz minimalno invazivnih zahvata u liječenju boli.

Obiteljski ste čovjek, supruga Vam je Hrvatica iz Švedske, imate kćer i sina, što njima znači Seonica, duvanjski kraj i koliko često dolaze u Tomislavgrad?

Svi oni znaju koliko Seonica meni znači pa je i oni vole. Ako slučajno idem u Seonicu, a ne povedem sina zbog školskih obaveza onda mi on to predbacuje. Zajedno smo osvojili gotovo sve planinske vrhove koji se vide sa Duvanjsko polja i jako mi je drago da sam upoznao planinare iz planinarskog društva Orlova stina s kojim zajedno planinarim kada sam u Seonici. Supruga nije morski tip, te više voli mir koji ima u Seonici nego gužvu na moru. Najtvrđi orah mi je kćerka koja ima svoje društvo u Osijeku i za nju Seonica nije dobitna kombinacija. Prošle godine je i ona počela s nama planinariti pa se nadam da ćemo je pridobiti na taj način.

Koliko iz male Seonice ima fakultetski obrazovanih osoba, ako znate, a koliko liječnika Radoša?

Koliko ja znam ima 8 liječnika, kojima su roditelji iz Seonice. Uz brata i mene koji smo sveučilišni profesori mislim da Duvnjacima ne moram posebno predstavljati prof. Marka Radoša, koji je svjetski stručnjak iz intervencijske radiologije i koji je izeducirao intervencijske radiologe iz svih većih bolnica u Hrvatskoj a koliko znam trenutno provodi i edukaciju u Mostaru, i tako spasio tisuće i tisuće bolesnika od sigurne smrti ili velikih neuroloških posljedica poslije moždanog udara. Ako se računaju i supruge onda se taj broj još penje. Uz liječnike ima i psihologa, ekonomista, pravnika, dipl. inženjera građevine, dipl. inženjera elektrotehnike, filozofa, profesora raznih struka, povjesničara umjetnosti itd. Možda je najbolji pokazatelj moja baka po maminoj strani (mama mi je Buljan iz Crvenica), koja je također bila iz Seonice. Ona i njena sestra (baka prof. Marka Radoša) imaju 25 unučadi koji su završili fakultet. Moj pradjed je imao kuću u kojoj je rođena moja baka na mjestu gdje je danas osnovna škola u Seonici, tako da je škola sagrađena na “dobrim podzemnim vodama” što se tiče edukacije i znanja.

Koliko Vi često dolazite u Seonici i kod koga dolazite?

Možda bi pretjerao kada bi rekao da dolazim u prosjeku jednom mjesečno, ali svakako najmanje jednom u dva mjeseca. Prije sam dolazio kod strica i strine, ali sam 2017. kupio kuću u Seonici koju sam renovirao tako da sada dolazim u moju kuću. Vjerojatno dolazim puno češće od drugih Seončana koji su na privremenom radu u Austriji i Njemačkoj, tako da se ja ponekada šalim da sam ja samo na privremenom radu u Osijeku.

Iako ste mlad čovjek i rano je o tome govoriti, razmišljate li vrijeme u mirovini ili veći dio provesti u Seonici?

Osim što volim Seonicu, ja volim i Osijek i kada odem u mirovinu želio bih sa suprugom ravnomjerno rasporediti vrijeme u Seonici i Osijeku. A naravno volio bi u mirovini još putovati i planinariti, te posjetiti mjesta koja neću uspjeti dok budem u radnom odnosu.

Sada imate  više dana odmora i provest ćete ga u Seonici gdje Vam je stigao i mlađi brat? Kako ćete provesti vrijeme bez, recimo tako, radnih i svakodnevnih obveza?

S bratom su došli i moji nećaci Klara i Frane koji također obožavaju Seonicu. Želim zajedno s bratom i njima uživati u opuštenom druženju bez striktnog plana. Samo opušteno.

 Što vam se posebno sviđa u Seonici, u duvanjskom kraju, u zavičaju, a da želite biti tu, a što biste željeli da se promijeni na bolje?

Ima puno stvari što mi se sviđa, a navesti ću samo neke, ne nužno i po važnosti. Priroda je ovdje prekrasna. Ja Vam ne mogu opisati kako se ja osjećam kada vidim Vrlokuk i Smiljevaču dok se spuštam od Šuice.

Naša seonička planina je čarobna. Mir koji imam u Seonici i resetiranje od poslovnih obveza je neprocjenjivo. Kada se vratim u Osijek zaštitni omotač pozitivne energije koju nakupim u Seonici štiti me od svih vrsta stresa bar tjedan dana. A naravno tu su i ljudi i naravno da su Seončani najbolji. Ja sam u Seonici za Seoničane Ivan Jurića ( Jurić nam je kućno ime) i to mi je važnije u mojoj komunikaciji s mojim Seoničanima od svih titula i funkcija koje imam.
Mene žaloste prekrasne, a prazne kuće u Seonici, ja tu ne mogu ništa promijeniti, osim, možda, svojim primjerom pokazati Seoničanima koji su se iselili iz Seonice da Seonica ima puno kvaliteta koje ne mogu naći nigdje drugdje na svijetu, bez obzira na titule ili bogatstvo koje će negdje steći, te da bar dio ljubavi prema Seonici, bez obzira gdje se nalaze, prenesu na svoju djecu. Dok god dolaze u Seonicu, bilo za vjerske blagdane ili godišnji odmor nije izgubljena nada za Seonicu. Posebno sam ponosan na sve Seoničane koji su ostali u Seonici i koji plivaju protiv struje, jer, izgleda, da je najlakše spakirati kofer i otići u Austriju ili Njemačku. Oni dokazuju da se može kvalitetno živjeti u Seonici unatoč svim gospodarskim problemima koji su prisutni u društvu općenito.

Doktore Radoš, želimo Vam dobar odmor u rodnom kraju, napunite srce milinom, dušu mirom, kako biste se u Osijek, na zahtjevno, da ne kažemo teško, radno mjesto vratili svježi, preporođeni?
Hvala vam na lijepim željama, a da će se one ostvariti uopće ne sumnjam, jer se u Seonici najbolje i najljepše odmorim.

/Ljuba Đikić/