Nedjelja, 28. ožujka  Cvjetnica. Kao se nedjeljom poslije ručka uobičava prošetati po okolici  a današnje vrijeme to dozvoljava, izbor je pao obilazak po Rošićima  i to do Križe kojeg poodavno nismo vidjeli.  Toliko se toga dogodilo u zadnje vrijeme pa nam trebaju friške informacije, iz prve ruke. Kako Križe uglavnom nije sam, zateknem Madonija i Šimuna  a kasnije nam se pridružuje i Iko Slavkov. Uz moju malenkost, malo društvo,  razgovori šaroliki.

         Kako je Križe jučer posjekao jelu ispred svoje  kuće  trebalo je to i ustvrditi kako je mladi sjekač iz Kola to obavio. Križe se hvali sjekačem kao vještom i mladom čovjeku koji je to sve profesionalno uradio. Nakon obilaska nastala je priča o jeli i vremenu njene sadnje kao i jednoj oronuloj jabuci koja je se potpuno osušila ali još uvijek budi sjećanje na njeni dugogodišnji rast u bašti. Jela je kao mlada sadnica donesena sa Vran planine nedaleko od Omrčenice, početkom sedamdesetih godina. Narasla je vitka jele visoko i nadvisila Križinu kuću. Njene grane su zagrlile krov kuće a to mu se nije svidjelo. Kako je jela počela  Križi smetati, zbog straha da je vjetar ne bi  iščupao i prevrnuo na kuću, bila je nužda posjeći je. Odluka je bila teška srca, vitka  jelu veže Križu velikim uspomenama.

          Osušjela jabuka neka je druga priča. Davne 1959. godine donio ju je Milan kada je išao u drugi razred u Seonicu.  Od učitelja dobio je Milan dvije sadnice jabuka da ih posadi. Obje je Milan posadio ispred kuće više radi reda nego da bi ona davala neki plod.  Kako nitko o njima nije vodio nekog posebnog računa tako je ona uzvraćala plodovima. Vrlo rijetko i to slabo. Prva jabuka je  više od dvadesetak godina iskopana dok je se druga sve do prošle godine dobro držala, punih šezdeset godina. Zbog slabog roda  Križe je  jabuku namijenio za neku drugu svrhu, i to humanitarnu.  Svake zime jabuka postaje hranilište pticama tako  da na jabuku Križe izvjesi komade slanine za prehranu ptica. I danas, na Cvjetnicu, na njenim granama visi nekoliko komada slanine na koje se svako malo zalijeću sjenice i vrapci.   Samo da posjetimo, da je jabuku   zasadio Milan, tadašnji devetogodišnjak, kojeg je životni put odveo u daleku Australiju. Kada je prije koju godinu dolazio iz Australije obišao je jabuku i prokomentirao je riječima, Bogami još je tu.

Kako to biva kod dobrog domaćina naša raznovrsna priča se premjesti  u kuću, pa se uz crnu  kavu nastavi prića  o Madoniju i Šimunovim brkovima.

                   A tu ima priče za „godinu dana“.