Dođoh na područje Studene dana 18. prosinca 2020. godine. Lijep, vedar i sunčan dan, kao da nije druga polovina prosinca. Žubor vode, zapušteni mlin i zapuštena obradive površine nekad poznate na široko čak i na pijaci u Imotskom poznatom crvaničkom kupusu. Pred očima mi se stvori slika mog djetinjstva i krajolika u kojem se nađoh. Slika kad je iz obližnjih sela Crvenice, Seonice i Omolja grupa dječaka Milan, Vinko, Jozo, David, Andrija, Srećko Ante, Petar i još poneki pohađali osmogodišnju školu u Rakitnu. Škola se nalazila u Poklečanima malom centru cijelog Rakina. Bila je tu škola osmoljetka, ambulanta. prodavaonice, gostionica i u blizini crkva.
Đaci Duvnjaci stanovali su neki kod rodbine neki kod prijatelja njihovih očeva. Uglavnom svakog vikenda se išlo rodnoj kući Duvno. Put do Rakitna za Duvno vidio je stazom prohodnom samo za tovarne i druge domaće životinje i čovjeka pješaka ili jahača. Put je vodio preko Studene, visoravni Oštrca prema Rakitnu.
Studena je graničila s teritorijima koji je pripadao Rakitju. To je granica od davnina. U studenoj sa nalazi i biskupski kamen. To je kamena gromada do koje bi biskupa koji je dolazio u vizitacije župa ili za krizme i putovao na konju dopratili Duvnjaci a dočekali Rakićani. Da bi biskup lakše sjahao s jednog konja a uzjahao na drugog postavljen je taj kamen koji je značio i granicu između Rakitna i Duvna.
U Studenoj koja je obilovala izvorskom vodom obradive parcele su bile zasađene kupusom. Bio je uređen sistem kanala za vodu kojim je omogućeno navodnjavanje i zalijevanja kupusa izvorskom vodom s poznatog izvora Studena. Vode izvora i oborinske vode slijevale su se u potočić koji je u kišnim periodima prerastao u malu nabujalu rječicu i bilo je teško pješaku prelaziti nabujali potok. Ne manji problem predstavljala je i Surdupa koja je nastajala od obilnih oborinskih vode na zaravni zvanom Oštrc između Duvna i Rakitna. Ovo su bile ozbiljne prepreke za đake Duvnjake na putu Duvno - Rakitju. Studena je za lijepih dana predstavljala i odmoriste za putnike Duvno -Rakitno koji su se tu krijepili i tražili žeđ hladnom izvorskom vodom. Bilo je tu i odmorište za grupu dječaka đaka koji bi obično u nedjeljnom popodne krenuli u svoja obitavalište u Rakitnu jer je obično u ponedjeljak jutro u 8 sati trebalo biti u školi u Poklecanima. U sjećanju su mi ostali čak i razgovori dječaka i nepodopština koje smo usput pravili. U jesenje dane bio je interesantan kupus kojeg smo slasno jeli poput zečeva. Ubrali bi veliku glavicu kupusa na način da bi je jednostavno zaokrenuli i potisnuli prema dolje i ona bi pucali po korijenu uz samu glavicu kupusa. Svatko bi uveo po jednu glavicu kupusa ili bi velike glavice nekako razdijelili na pola sto je bio slasan obrok kojeg se u hodu blagovalo.
Danas nema više mlinova na Studenoj niti ima vise kupusa.
Danas je to lijepo izletištu koje su Crveničani uredili. Velike zasluge u uređenju imali su umirovljeni gastarbajteri koji su imali radnog iskustva a i novca za uređenje. Postalo je to za lijepa vremena i njihovo glavni okupljalište gdje se igra na buće i na karte uz dobru hranu i piće rashlađeno u izvorskoj vodi. Obilje izvorske vode uređen prostor s malim travnatim igralištem, dvostrukom stazom za buće, pješčanim igralištem za odbojku, nastrešicom i lovačkom kućom prostor je dobio novu sliku i privlačan izgled. Postao je mjesto odmora ne samo za ljude koje su ovaj prirodni dragulj uredili kao prekrasno izletištu nego i za brojne grupe od đačkih jednodnevnih izleta do okupljanja i druženja raznih organizacija sportskih, folklornu, lovačkim i drugih udruga. Neka je svima ugodan boravak i odmor u Studenoj kao što je i meni bio iako sam bio sam na ovaj današnji sunčani dan 18. prosinca 2020. Sjedim tu sam, slušam žubire brojnih izvora i potoka koji sabire te izvorske vode. Prebirem po glavi uspomene prošlih vremena i divim se krajolika koji opušta.