Nakon što je opao vodostaj Ričine a voda se izbistrila i dobila smaragdnu boju zaputim se obići pojedina mjesta ove ponornice koja svojom ljepotom plijeni pozornost. Zanemarih  studen koja me  dobro steže  da obiđemo  meni draga mjesta koja pored  očaravajuće ljepote već stotinu godina pričaju mnoge priče. Priču o nedavno otrgnutom vremenu. Priču koja poput rijeke dođe i nestane. Upravo zbog tog posjetih Bojkanovića mlin da odmorim oči i dušu od svakodnevne životne žurbe. Sjedim, promatram i uživam svim bićem u trenutku koji se događa oko mene  dok mi sunce mlako miluje po promrzlim obrazima. Puno je ljepote u ovoj ponornici a ovo je jedno od najljepših, meni najdraže.  Promatram  Bojkanovića mlin, usnuli u današnju studeni očekujući svog vlasnika da užeže vatru i tako zagrije dobru dušu mlina i da podigne kotvu kako bi voda  pokrenula promrzne lopatice. E vremena prošla, kao da vjetar zbori kroz krošnju jasena koji se ponosno uzdiže nad mlinom. Mogu ja ovako dugo, šapuće tiho mlin, tako tiho da se svom svojom snagom napinjem  da ga čujem kako govori, nedostaje mi ruka čovjeka, miris kruha ispod moga kamena, priča, smjeha, kapljica rakije ispijena između dva udisaja dima škije tek friško izrezanog hercegovačkog duhana.

Na slapu pjeni se modra voda čija sumaglica se ledi na obližnjoj lužini tvoreći kristale koji svjetlucaju na suncu poput božićnog drvceta. Huk vode koji se obrušava niz slap kao da  doziva užurbane prolaznike da zastanu,  bar na trenutak, od božićne strke. Svi se nekamo  žure a vrijeme laganim korakom prolazi. Još neko vrijeme uživamo i gledam u  čistu bistru vodu u kojoj se  oslikava krajobraz a  sunce polaganu uzmiče prema zalasku.