omolje.jpg

O fra Bariši pripovjeda : Ilija Radoši iz Seonice

imgres

 

             

Ilija Radoš pok. Ivana iz Seonice, rođen 1895. godine, oženjen, ima 5 djece, po zanimanju majstor, pripovijeda:

         Pokojnog  fra Barišu poznajem od 1921. godine  od kakao  je došao ovdje. Dolazio sam k njemu češće, jer mi je kuća odmah do kapele, jedno 150 m daleko. Godine 1928. preuzeo sam rad na crkvi i radio sve do odlaska fra Braišina, kada se moglo raditi na crkvi. Pokojni fra Bariša meni je pomogao 1922. godine.  Prije mi se stoka, i sitne i krupna, smicala  uvjek. Kada sam došao iz rata, nijesam imao ništa živa, pa što bih god  nabavio, ona se smakni. Godine 1922. u proljeće otišao sam k pokojnom fra Bariši i zamolio ga da mi dadne moći. Te sam moći stavio u štalu (pojatu) i tu su i danas. Otkada mi hajvan ne krepava i sve ide naprijed.  Godine 1927. , 25. svibnja, zapalilo se naše selo u ponoći. Bila velika bura i vatra se brzo širila pa je izgorjelo 27 sljemena. I moja je kuća sljedeća izgorjela i oko štale sve kuće, dapače i drvlje oko štale i zelena trava oko nje, samo je ona ostala neoštećena. Ja to uvjek pripisivao moćima, koja je blagoslovio pokojni fra Bariša.

         Drugom narodu fra Bariša je počeo moći davati čim je ovdje došao. Ispočetka dolazio svijet iz obližnjih sela Duvna, dok  se nije rasčulo i u druge krajeve. Kasnije iz svih krajeva. I to što je dalje išlo, sve je više svijeta. Od kada sam ja počeo u njega raditi 1928. godine, svakoga dana bilo je stranog svijeta, kad manje kad više. Godine 1927. kada se naše selo zapalilo, bilo je na konaku kod fra Bariše 18 čeljadi. Svijet je dolazio najviše iz Lijevna, zatim iz Kupresa, Glamoča, Bugojna, Prozora, Jajca, Bihaća, od Mostara, Ljubuškog, Imotskog, Sinja, Drniša, Gospića, Osijeka, Sarajeva …

         Do 1923. god. davao je svakomu moći,  a poslije toga samo blagoslovljenu vodu, so, rubac, zvona, priuze  itd. Kada je jedanput pristao davati moći, nikome ih  više nije dao, niti bi ih dao za cijeli svijet, premda su neki stranci koji su dolazili govorili da bi dali po 5 i 10 hiljada dinara samo da im da moći.

         Od katolika tko bi god došao k njemu, najprije bi se  ispovjedio i onda bi mu te stvari blagoslovio. Dok je mogao, blagoslivao bi u crkvici, a kada je obolio, u župnom uredu ili u svojoj sobi. Dnevno bi blagoslivljao po 3-4 puta. Pričekao bi dok bi se nekoliko nakupilo, zatim bi ih uveo u crkvicu, uzeo knjige i svetu štolu i tada kleknuo na kameni pod pred oltar i blagoslivao.

         Sve bi stvari odjednom blagoslovio. Klečao bi i molio po dva sata, a da se ne bi  maknuo, osim što bi desnom rukom blagoslovio stvari. Počeo bi nakon svete mise, pa dalje cijeloga dana do 5 sati oko prilike po podne. Kad bi došli pred mrak, morali su noćiti, ispovjediti se  i ujutro slišati svetu misu. Svakomu je bilo koristi, tko je dolazio i tvrdo vjerovao.

 

                                                                  /Seonica, 08.08.1985. godine./