Prenosim prisjećanja hrvatskog  domoljuba i heroja Domovinskog rata, vojnog pilota i prijatelja Ivana Selaka o prisjećanju na hrvatskog viteza, pilota Mejaški Zlatka, što je objavio na svom Facebooku.  Imao sam   čast poznavati mnoge srcem velike i časne domoljube koji su iznad svega voljeli svoju domovinu, od kojih su mnogi položili svoj život među kojima i  Mejaški Zlatko.   

        Acta, non verba ( dijela, ne riječi) takav je bio i moj kolega, prijatelj, Spartanac, vitez Hrvatske, Mejaški Zlatko. Nije važno koliko vas ima s druge strane (neprijatelja), kao i Spartancima važno mu je bilo gdje se oni nalaze. Takav je bio i kad je branio kalašnjikovom svoj Barilović, prilaze Karlovcu, bez namjere da napusti položaj, da spasi živu glavu. S nekima od tih ljudi i s tom pričom osobno me on upoznao, svi su je potvrdili, neki su živi , mnogih više nema. Kao i Meša.

           Netko reče “bolje umrijeti na nogama nego hodati na koljenima” -takav je bio i on. I sad ga vidim kad pišem o njemu. Bio je pilot.

         Bio je pilot borbenog aviona, borbenog stroja, bio je pilot jednosjeda mig-21.

         To su vam čudni ljudi, teški individualci, svjesni da uvijek i najviše ovise samo o sebi. Svjestan da samo o svojim postupcima , reakcijama, umješnosti, sposobnosti u svođenju nemogućeg u moguće ovisi njihov život, njihova mogućnost preživljavanja. U ratu naročito.

           Kad takav čovjek ima stav o nečemu, onda moraš iznijeti gomilu argumenata da takav čovjek uopće započne razmišljati o promjeni svog stava. Kod takvih bivši mirnodopski “podvizi”, predstave, priče, lažna obećanja, junačenja bez pokrića ne prolaze. Tko, što i kakav si pokaži u i s avionom, a lovačke priče prepusti birtijašima, onima koji su uvijek u akciju hitjeli kad je završena.

         Onaj čuveni moto tih “junaka” koji su kasnije oblačili (jer vedriti nisu znali) bio je :“ Bolje je biti dolje , a misliti da si gore, nego biti gore , a željeti da si dolje.”

Stara izreka “Hic Rhodus, hic salta” -ovdje (sada) Rodos, ovdje (sada) skoči, značenje čije je-pokaži sada, pokaži ovdje što znaš , što umiješ i što se usudiš... dodao bih -ili šuti za sva vremena.

       I Meš je pokazao.

       Pokazao je to i na današnji dan prije 26 godina.

       Poletjela su dva jednosjeda, u prvom je bio Batarile, u drugom Meš. Ne, let nije bio rutinski. Nije to bilo let do poligona i na poligonu Gašinci onako ležerno, neopterećeno, jer tako se ne leti nikada, a naročito ne u ono vrijeme.

      Za nas je svaki let bio “na rubu”, jer tako se spremaš za rat, za slijedeću akciju za koju smo znali da je na vratima.

         Tako lete oni koji se usuđuju, oni koji će pobijediti. To razumiju svi koji su se usudili i sjeli u realnim uvjetima, u ratu. Koji su shvatili da preživljavanje u ratu ovisi o tome koliko si se u miru približio ratnim uvjetima, koliko si blizu svojoj granici i granici aviona.

         Znam da to nije shvatljivo onim hrabrim ”nakon akcijašima”, koji bi u akciju kad znaju da je gotovo, ali to je tako u životu, neki galame...nakon...i dobro prolaze, a neki ratuju, usuđuju se i odlaze da bi se vratili “sa štitom ili na njemu” svjesni da je to bio posao borbenih pilota u Domovinskom ratu.

    To je bio posao Meša.

      To je bio i posao Batarileta jer danas ni on nije s nama. Desetinka sekunde je ono što dijeli ovaj život od odlaska u vječnost. Ta desetinka je odlučila da se na današnji dan prije 26 godina u vrijeme kada ovo pišem Meš preseli u vječnost. Slika miga kako leti iznad snježne ravnice je slika aviona u kojem je sjedio i upravljao Meš, a koju sam kao pratilac napravio početkom 95.god. Nedugo nakon ....Meš je otišao.

          Hrvatski viteže počivaj u miru ili leti nebesima, kako te volja...